Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

PRIČE O KNJIGAMA Noć je počela da prekriva crnim zastorom šume i livade

09.08.2024. 22:15 22:49
Piše:
Izvor: Pixabay.com

Jednog dana vratiću se u svoj oblik, a onda ćeš ti jako da zažališ što si to rekao, kazuje Teri Pračet u romanu “Mali bogovi”: “Na vrlo dugo. možda ću čak da napravim i još Vremena samo da bi ti duže ispaštao”.

Zec, pokretač radnje u romanu Luisa Kerola, jurca poljanama i šumarcima, sve sa časovnikom u ruci, jer kasni, bar što se tiče njegovog vremenskog kontinuuma. A tek jadna i poslušna nikrivanidužna večita Pepeljuga? Čarobna iliti zvezdana prašina podiže je na viši nivo životne igre, ali čarolija će biti prekinuta u ponoć: zlatna kočija opet će biti obična bundeva, lakeji miševi, a skupocena Pepeljugina haljina sva u svili i kadifi opet samo kuhinjski dronjak, dok bal u “Majstoru i Margariti” Bulgakova u ponoć tek počinje, ali vreme Margarite ističe, uz usklike “Vreme je! Vreme je!”, dok zauvek napušta Moskvu: “Čak su se i čarobni crni konji umorili i nosili su svoje jahače polagano. Neizbežna noć ih je sustizala. Osećajući ih iza svojih leđa, primirio se čak i neumorni Behemot i, zarivši nokte u sedlo, leteo je ćutljiv i ozbiljan, raspustivši svoj rep... Noć je počela da prekriva crnim zastorom šume i livade, negde daleko dole palila je tužne svetiljke, sada već nezanimljive i nepotrebne, tuđe svetiljke, i Margariti i majstoru. Prestizala je grupu jahača, prekrivala ih i rasipala tu i tamo po turobnom nebu sjajne zvezde”. Ponoć je, kanda, ne samo most između noći i dana, nego i merna jedinica za snove koji se odmeravaju sekundama, minutama, pa i satima.

Uostalom, na koliko je ono zaustavljeno vreme Ripa Van Vinkla, dvadeset godina koje je teklo za svet, ali ne i za njega, u dubokom snu u pećini? Ili, slično, nemerljiv period bio je zaustavljen protok vremena u bajci braće Grim o Trnoružici, zajedno s njom i svim dvoranima, slugama i lakejima, a oštre bodlje, nesavladive poput onog trna iz ruže u Egziperijevoj povesti o “Malom princu” štitile su njihov san o zamrznutom vremenu, čemu ne bi mogla da dohaka ni Ajnštajova teorija o relativitetu, ali jeste jedan nevini poljubac. Zaustavljeno je i vreme kada je to bilo potrebno Borhesovom junaku da dovrši priču, a bolje da nije jer ga je nakon toga čekala smrt zrna već davno ispaljenog i njemu namenjenog.

Kako ono beše naslov čuvenog romana turskog pisca Ahmeta Hamdija Tanpinara, “Institut za podešavanje vremena”? Jedan srpski pisac, savremenik, romanu je dao ime “Ponoć je u sobi uspomena”, a u drugom, “Na Mesečevom mostu”, vreme je prestalo da teče; u romanu “Ubik” Filipa K. Dika vreme se ubrzano vraća unazad, “Orlando” i “Gospođa Dalovej” Virdžinije Vulf ne bi bili to što jesu da nema “igre” sa vremenom, časovnik u Orvelovoj “1984”, i to odmah u prvoj rečenici, otkucava 13 puta, Ficdžeraldov Getsbi popravlja časovnik pokušavajući, bar simbolično, da vrati vreme, Kod Pulmana mala junakinja Lajla čitač je života sa instrumenta koji unekoliko meri vreme u paralelnim svetovima, krokodilu u večnom klasiku o Petru Panu u stomaku otkucava nesrećno progutani časovnik, Dikensonova “Božićna priča” opstojava na kontrolisano povratku u prošlost glavnog junaka, a kakav se tek (ne)uređeni haos vremena u cik – cak odvija u “Klanici pet” Kurta Vonegata?! (Na “Vremeplov” H.DŽ. Velsa gotovo da ne treba upozoravati, toliko je transparentan i nezaobilazan.)

“Pusta zemlja” T.S.Eliota, ta pesnička biblija novog vremena, govori o raspadu civilizacije a vreme je tu neizbežan, neumitan faktor, J.J. Zmaj piše u jednoj  dečjoj razdraganki “dočepao se mali brata očevog sata, a sat je od zlata, pa ima vrata”, a u antologijskoj tužbalici, potresno i neutešno:

Pođem, klecnem, idem, zastajavam,

šetalicu satu zadržavam,

jurim, bežim, ka’ očajnik kleti,

zborim reči, reči bez pameti:

“Ne, ne sme umreti!”

Dramatičan i potresan je Vinston Hju Odn koji u “Pogrebnom bluzu” peva: Telefone isključite, nek’ svaki časovnik stane. Dajte psu sočnu kost, jer ne sme ni da lane. Utišajte sve klavire, i uz bubanj prigušeni

sad iznesite kovčeg, neka uđu ožalošćeni. Više ne želim zvezde, njihov sjaj neka sad trne. Najurite i Mesec, i rasparčajte Sunce. Raskrčite sve šume, okean neka se izlije. U onome što dolazi nikakvog dobra nije.

Na kraju male priče o Tvom i mom vremenu, ipak, Desanka Maksimović koja nema više vremena za duge rečenice i koja otkucava poruke kao telegrame: Nemam više vremena za hodočašća... Nemam kad da razlažem nebo... Nemam kad da sanjam, da lagano koračam.

Đorđe Pisarev

 

Autor:
Pošaljite komentar
PRIČE O KNJIGAMA Čovek kao egzemplar fantastične zoologije

PRIČE O KNJIGAMA Čovek kao egzemplar fantastične zoologije

31.07.2024. 18:43 18:51
PRIČE O KNJIGAMA Hm, ko je to pojeo književnog junaka?

PRIČE O KNJIGAMA Hm, ko je to pojeo književnog junaka?

24.07.2024. 20:31 20:36
PRIČE O KNJIGAMA Životi pisaca

PRIČE O KNJIGAMA Životi pisaca

11.07.2024. 21:45 21:51