UZ ODLAZAK LJUBOMIRA SIMOVIĆA (1935–2025), VELIKANA SRPSKE KNJIŽEVNOSTI Mudri pesnik naših drama
U poslednjem našem razgovoru, telefonskom dabome, a povodom odlaska našeg zajedničkog prijatelja i Ljubinog školskog druga Miroslava Radonjića, čvrsto smo se dogovorili da ćemo se uskoro videti.
Ugovorili smo čak i mesto, u Beogradu naravno. Nismo, međutim, precizirali vreme našeg susreta. Sada je jasno da će naš naredni susret biti ko zna gde, svakako ne u Beogradu.
„Ča Ljubu“, kako sam ga iz poštovanja zvao, upoznao sam davno, ne sećam se više kada i gde, ali pamtim da smo se videli – svakako ne prvi put – pošto sam se 1994. godine vratio iz Marseja gde sam, kao tadašnji selektor Sterijinog pozorja, gledao inscenaciju njegovog komada Putujuće pozorište Šopalović. Zanimalo ga je kako su Francuzi scenski čitali njegovu dramu, jednu od, mislim, najboljih na temu odnosa pozorišta i rata (ili teatra i života uopšte), no čvrsto – i radnjom i likovima – uronjenu u Simovićevo rodno Užice, a opet – i poetičnošću i stihom – sraslu sa srpskim jezikom. Nije to bilo prvi put da je ovaj njegov komad izveden u inostranstvu, a naročito je igran u Francuskoj, koja je, kao i Srbija, imala bolno iskustvo okupacije i, shodno tome, sudara dve stvarnosti – ratne i umetničke.
Pričao sam onomad Ljubi o svojim utiscima o francuskoj predstavi, a on je pažljivo slušao i, dobro se sećam, postavljao precizna pitanja, poput deteta znatiželjan da dozna kako su scenski funkcionisali njegovi stihovi. Bilo mi je jasno, tada prvi put, do koje mere je tačna mnogo puta konstatovana tvrdnja o neraskidivoj vezi između Simovića pesnika i Simovića dramatičara. Pretpostavljam da me je upravo zbog ondašnjeg našeg razgovora Ljuba pozvao da 1995. godine, kada mu je dodeljena Nagrada „Žička hrisovulja“, govorim na skupu organizovanom u kraljevačkoj biblioteci, kod našeg zajedničkog prijatelja Gorana Petrovića.
Upravo zbog ove uronjenosti Simovićevih dramskih replika u njegovu poeziju, u programsku knjižicu koju sam priredio za nedavnu premijeru Putujućeg pozorišta Šopalovića u užičkom Narodnom pozorištu, u režiji Milana Neškovića, uvrstio sam stihove iz Slovenskih elegija, prve Simovićeve zbirke pesama.
Miro Vuksanović: Jedinac u srpskoj kulturi
Od Ljubomira Simovića oprostiio se i akademik Miro Vuksanović:
„Nema drugog pisca u savremenoj srpskoj književnosti osim Ljubomira Simovića koji je podjednako i naporedo srećnom rukom dotakao visoke umetničke kote, i kao pesnik koji prosejava svako slovo u svom stihu, i kao dramski pisac koji je redovan na scenama evropskih, japanskih i drugih pozorišta, i kao esejist koji je znanjem čitao likovnu i književnu umetnost, i kao hroničar svojih Užica pod vranama i Srbije sa njenim zabludama, i kao uvek opozicioni kritičar svake neumerenosti u društvu, i kao oštroreki besednik koji je negovao kulturu govora, i kao sledbenik Sterije i Laze Kostića, i kao akademik koji je uticao šta će SANU uraditi i reći, i kao čovek koji se najradije kretao između naslova svojih knjiga od Balade o običnom čoveku do Vidika na dve vode, sve do stihova ’Daj mi, Bože, put ko svilen končić’, i ’valja meni kroz iglene uši’, do dana kada je otišao onamo da još bolje vidimo da će ostati ovamo istinita rečenica: Ljubomir Simović je jedinac u srpskoj kulturi.
Ni tada se nije mešao u moj urednički posao, mada nije mogao da sakrije koliko je uzbuđen što će ova drama biti izvedena pred Užičanima. Bilo mi je dirljivo što je Ljubomir Simović, akademik, proslavljeni i nagrađivani pesnik, mudri esejista i analitičar ovdašnje društvene stvarnosti, višestruki laureat Sterijine nagrade za dramski tekst i jedan od najznačajnijih pisaca u povesti naše književnosti, toliko detinje uzbuđen zbog predstojećeg susreta njegovih Užičana sa dramskim junacima komada čija se radnja dešava za okupacijskih dana u Ljubinom rodnom gradu.
Njegovo uzbuđenje je sada bilo veće no onomad kada sam mu saopštavao svoje utiske o francuskoj predstavi. Ovo je, uveren sam, za njega bio značajniji „ispit“ jer su njegove dramske replike u Užicu izložene posebnoj vrsti provere istinitosti i autentičnosti. Upravo su istinitost i autentičnost spisateljskog iskaza – pesničkog ili dramskog svejedno – osnovna mera i temeljni kriterijum koji su odredili suštinu Simovićeve literature.
Istinitost i autentičnost, ali i nežnost i mudrost, baš kao i odmerenost, Ljubomiru Simoviću obezbeđuju put u večnost.
Aleksandar Milosavljević
Kratka biografija pisca „Putujućeg pozorišta Šopalović”
Akademik Ljubomir Simović, pesnik, dramski pisac, esejista, pripovedač, putopisac... jedan od najznačajnijih savremenih srpskih književnika, preminuo je juče u Beogradu.
Rođen je 2. decembra 1935. u Užicu, U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu, a diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, na grupi za istoriju jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik. Za vreme studija radio je kao urednik i odgovorni urednik studentskog književnog časopisa Vidici. Radni vek je proveo kao urednik u kulturnoj redakciji Radio Beograda.
Objavio je pesničke knjige: Slovenske elegije (1958), Veseli grobovi (1961), Poslednja zemlja (1964), Šlemovi (1967), Uoči trećih petlova (1972), Subota (1976), Vidik na dve vode (1980), Um za morem (1982), Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj (1983), Istočnice (1983), Gornji grad (1990), Igla i konac (1992), Ljuska od jajeta (1998), Tačka (2004) i Planeta Dunav (2009). Autor je četiri drame: Hasanaginica, Čudo u Šarganu, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu, koje su izvođene na mnogim našim scenama, ali i diljem sveta. Pored poezije i drama, Simović je posvećeno pisao i eseje o srpskim pesnicima, dramskim piscima i likovnim umetnicima.
Napisao je i dnevnik snova Snevnik (1998) i roman Užice sa vranama (1995). Simović je dobitnik najvažnijih književnih nagrada za poeziju, dramu i esejistiku. Za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti izabran je 1994. godine.