IZ PIŠČEVE BELEŽNICE Miodrag Bulatović u Ostrogu (1)
Dok Bule govori o strahotama Golog otoka, ja se prisjećam mnogih priča strave i užasa koje mi pričahu moji najbliži, golootočki mučenici Ilija, Luka, Ljubica, Ljubomir Đurić, i ne samo oni. U tom trenutku ispričah mu kako su ih svezane odveli iz Brskuta, ognjišta Đurića, a malo niže na mjestašcu Ćetkovo guvno prate ih komšije i drugovi koji su mijenjali kokardu za petokraku, pjesmom:
„Oj, Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako...”
Pričah mu još mnogo toga. Pričah. Ćuti Bule. Ćuti i nalakćen na sto protrljava čelo. S vremena na vrijeme, ono malo vlasi vrati gđe im je i mjesto.
„Zbog takvih stokapića naš duhovni i moralni identitet će brzo nestati. Nestati, a to znači da će veliki narod pristati da ne bude to što je, da nije spreman ništa da odbrani, niti bilo čemu da se suprotstavi. Sve će prodati zarad ništa. Sve. I dušu. I decu, a ako zatraže njihove gazde osnovaće i novi Goli otok za neposlušnu decu. I ti imbecili, taj otok za decu, nazvaće ‘Raj za podmladak sa petokrakom’...”
Slušam i ne vjerujem. Zateče me u osmijehu, koji ne trajaše duže od trena.
„Jeste smešno i tragično. Trenutno, Novice, i ovo je smešno, ali će po našu decu biti tragično...”
Nekako, skoro bez riječi, ustajemo i odlazimo na spavanje.
Ispred Bule. Ja se okrećem kao da želim da što upečatljivije zapamtim polu- kružni separe, obložen crvenim skajom. Kažem sebi – gle čuda, ni Bule ni ja ne primijetismo da je to ona boja „crvene žabe”.
Rastasmo se uz dogovor da pijemo jutarnju kafu.
Nakon razgovora sa Bulem i nije lako zaspati. Prisjećam se da je Bule u Beranama išao u istu gimnaziju u kojoj su učili i Milovan Đilas – Đido i pisci Mihailo Lalić, Radovan Zogović, svi petokrakaši, pa se mislim da li uz kafu da „zametnem kavgu” na tu temu.
Ne znam kakva je to bila noć kada se u sobi, umjesto u krevet, sruših u fotelju, i tu dugo, dugo prebirah detalje iz dana koji može biti zaboravljen kao da se u njemu nije ništa desilo. Možda je većina učesnika tako i mislila, ali ja sam duboko u sebi osjećao da je to dan kada se pomjerila linija između izvođača radova komitetlijskih majstora trača, namještaljki, namještenih suđenja, često i bez dokaza, lažnih svjedoka i slobodomislećih ljudi, ali je u tom danu i Miodrag Bulatović zabo samo jednu riječ koja će biti dovoljna i snažna da izazove partijski zemljotres, ali i toliku zabrinutost u službi koja je čuvala lik i đelo partijskih skakavaca u malim i veljim partijskim komitetima.
Pogledujem u sat – do novog dana nije ostalo još mnogo. Ipak, odlučih da dopunim bilježnicu, i kao nikada prije diktira mi se svako Buletovo slovo. Srećan sam zbog toga. Sa tim osjećajem zaspah. Osvanuh u fotelji.
U holu hotela, skoro u krugu, s rukama u džepovima, šeta Bule nervozno i kad me ugleda reče:
„Ne znam zašto, ali bio sam nervozan da li ćeš doći. Ne, ne znam odakle mi taj osećaj... Eto, ne sme se čovek uvek osloniti samo na osećaj...”
„Bule, kada obećam, onda nema promjene plana. Riječ je naša, a laž je njihova. Zar ne?”, pitam Buleta.
„Da. Baš tako. Molim te da sednemo negde s kraja, moram nešto važno da te pitam. Da se nešto dogovorimo, ako budeš saglasan”, zahtijeva Bule.
Sjedosmo za sto koji u značajnoj mjeri bijaše skriven velikim stubom. Tek što konobar završi s jutarnjom pitalicom i posluži doručak, Bule prošaputa:
„Ne pitah te, kako prođe ono malo što preostade od noći?”
„Pa, nešto bilježih. Mnogo toga mi se survalo, u glavi pravi haos... Zoru dočekah u onoj fotelji, istina prilično neudobnoj”, odgovorih.
Podgorica 2024.
Novica Đurić
