Nova industrijalizacija Novog Sada
Srbi su u poslednjih 40 godina dva puta bili žrtve istog mita. Prvi put kada su 1989. u lažnoj antibirokratskoj revoluciji pomogli novonastajućoj političkoj eliti da pripremi teren za deindustrijalizaciju privrede i uništavanje države. Drugi put, kada su u lažnoj demokratskoj revoluciji državu poklonili političarima koji su svoje karijere izgradili na mitu da je ljubav prema Srbiji srazmerna količini novca koja može da se ućari ubacivanjem najboljih fabrika u sopstvene i tajkunske džepove i isisa iz državnog budžeta.
Srbija i Srbi su žrtve novog mita u pokušaju, koji je produkt prethodna dva. Koristeći istu matricu kojom je razorena Titova Srbija, kao zemlja nerentabilne industrije, apostoli srpske propasti već 10 godina plasiraju tvrdnju da je Srbija danas zemlja jeftine radne snage.
Vreme je da raskrinkamo ovaj lažni mit. I da osporimo pravo individuama, čiji je cilj bio da državu pretvore u ogromni šoping mol, da to tvrde. Srbija je upravo zahvaljujući njima i njihovom bavljenju politikom postala zemlja jeftine radne snage. Upravo u periodu njihove revolucionarne perestrojke, država je doživela potpuni slom na svim poljima. Uništeno je sve što je vredelo, da bi nam se nametnulo sve što nam ne treba. Privatizacija je bila vešto smišljen izgovor za stvaranje nove društvene klase iznikle iz šinjela političke podobnosti petooktobarskih revolucionara. Nijedna fabrika, niti preduzeće koje su prodali, ne samo da nije postalo uspešnije, što je bio navodni cilj demokratske revolucije i privatizacije, već nijedno od njih nije nastavilo da postoji. Srbija nije bila Rumunija, niti Bugarska. U Srbiji su fabrike proizvodile robu koja je bila tražena na mnogim tržištima. Od američkog kontinenta do Kine i Indije. Viljuškari novosadske "Pobede", kombajni "Zmaja", motokultivatori "IMT-a", zubarske stolice "Jugodenta", prizvodi "Noviteta" i "Novkabela", bili su sedamdesetih godina 20. veka među najboljim proizvodima na svetskom tržištu. O tome postoje dokazi u arhivama svetske i srpske štampe.
Uprkos tome, u Novom Sadu je za nepunih pet godina posle 5. oktobra 2000, ugašeno 35 giganata, koji su zapošljavali dve trećine Novosađana. U pet godina završili su na ulici kao socijalni slučajevi. Od svih preduzeća nastavila je da radi "Neoplanta", ali ni ona više nema svoje svinjogojstvo, već se bazira na proizvodnji salama i kobasica, od tuđeg mesa. I za 12 godina vladavine demokratskih oslobodilaca nije otvorena nijedna fabrika. Niti je postojao plan za takvo što. Niti je pak objašnjeno zašto je izvršena tako brutalna, tako pogubna, i tako razbojnička deindustrijalizacija Novog Sada. Čak je i u IT sektoru, u njihovo vreme srpska pamet bila jeftina roba. Stranim kompanijama je omogućavano da mozak i znanje naših IT inženjera iznajme za deseti deo cene programera iz Holandije, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država za rad na projektima iz inostranstva.
Promene su se desile s promenom vlasti. Prva fabrika u Novom Sadu otvorena je 2016. godine. Danas ih ima osam. U izgradnji su još dve. U Novi Sad su došli Lir, Aptiv, Beri Kalebo, Kontinental, Nidek. Otvaranje novih, visokokredibilnih fabrika dovelo je do tektonskih promena na tržištu rada. Dobra investiciona politika države dovela je do dolaska uglednih stranih kompanija, i one su imale značajan doprinos da se u Srbiji ponovo uspostavi dobar poslovni ambijent. Osim što je drastično smanjen broj nezaposlenih sa 25 na ispod devet odsto, došlo je do velikog i značajnog rasta plata u celom gradu. Dolazak stranih kompanija primorao je domaće poslodavce da povećaju plate kako ne bi ostali bez radnika. Tržište rada funkcioniše jednostavno - radnici idu za većom platom i boljim uslovima rada. Dok su se tražili prepakivači šećera, kasirke i prodavačice, plate su bile male, i inostranstvo je bilo izazov.
Potpuno suprotno tvrdnjama neprijatelja stranih investitora i investicija, koji, da bi naudili Srbiji, govore da smo zemlja motača kablova, u Novom Sadu se odvija sasvim drugačija realnost. Zbog haj-tek investicija u našem gradu neće biti dovoljno obrazovane radne snage. Inženjeri već postaju deficitarni na tržištu. Ko god poželi da bude inženjer moći će odmah da dođe do odlično plaćenog posla u visoko-tehnološkoj industriji. Kao odgovoran kolumnista, proverio sam to na licu mesta, u razgovoru s glavnim ljudima iz "Kontinentala" i "Nideka" u Srbiji Sašom Ćoringom i Šingom Cudžijem.
I, šta je to što će tek da usledi?! Ovde, u Novom Sadu će se pisati istorija automobilske industrije savremenog čovečanstva! Kontinental i Nidek će u svojim fabrikama u Novom Sadu praviti proizvode koje će osmisliti novosadski inženjeri, proizvoditi novosadski radnici, i oni će na celokupnom svetskom tržištu biti prodavani kao brend iz Srbije.
- Ovo što mi radimo je veoma inovativno. Mi ne radimo neki mali deo za proizvod koji je neki stranac osmislio i koji će biti integrisan negde u inostranstvu. U Novom Sadu se kreiraju i proizvodiće se najmoderniji elektronski sistemi i proizvodi za auto industriju. Mi imamo veliku ulogu u transformaciji auto-industrije. Odavde iz Srbije se diktiraju trendovi za budućnost industrije automobila. Naših 750 inženjera stvaraju proizvod koji će se izvoziti u ceo svet na kome će pisati Made in Serbia - rekao mi je generalni direktor "Kontinentala" u Srbiji Saša Ćoringa tokom razgovora koji smo vodili u sedištu kompanije u Pupinovoj palati.
Nemački "Kontinental" u Novom Sadu razvija sistemsko rešenje koje će biti ugrađivano u sve nove automobile, pa čak i u one autonomne, kojima će upravljati kompjuteri.
- Nove generacije neće kupovati automobile. Oni ne žele odgovornost, da se bave servisiranjem, točenjem goriva. Da brinu o automobilu. Oni žele da brzo, bezbedno i udobno stignu od tačke A do tačke B. Ti automobili koji se kreću 24 sata biće kompleksniji i moraju biti kvalitetniji. Zato će u njih biti uloženo mnogo pameti. Zato smo u Novom Sadu. Nama trebaju vaši inženjeri - kaže Ćoringa.
Kontinental će, ako se stvari budu odvijale u skladu s planovima, sa više od dva odsto učestvovati u ukupnom BDP-u Srbije. Nova fabrika se završava na jesen. Očekuje se da prvi proizvodi krenu sledeće godine. Njihovi proizvodi koštaće po nekoliko stotina, pa i nekoliko hiljada evra. A imaju plan da godišnje proizvede više od milion komada.
Bez politike Vučića i Vlade koji su obezbedili siguran poslovni ambijent, investicije poput Kontinentala i Nideka nisu moguće. A subvencije, koje opozicija napada, više koriste Srbiji nego stranim kompanijama. Moji sagovornici se slažu da država kroz subvencije uglednim kompanijama ne rizikuje ništa. To nije pomoć, to je sigurna investicija. Ugledne kompanije su garant da će investicija biti realizovana. Ako ne bi postojalo njihovo ulaganje, Srbija bi i dalje bila zemlja šoping molova i tajkunske privrede, sa slabo plaćenim radnicima.
Međutim, pare su samo jedan aspekt uticaja direktnih stranih investicija. Drugi, i još važniji aspekt je to što država dobija novu tehnologiju. A za to se bore sve države sveta. Takođe, prisustvo prestižnih kompanija predstavlja prelomnu tačku u odlučivanju drugih renomiranih firmi o ulaganjima. Uspeh doziva uspeh. Kvalitet doziva kvalitet. To će takođe podstaći rast i razvoj domaćih investicija. I u Nideku i u Kontinentalu ističu da će za njihove fabrike biti potrebni dobavljači.
Srbija je dugo imala i problem s odlaskom mladih ljudi. Ćoringa i Cudži smatraju da će emigracije zbog posla biti izlišne. Posao je isto plaćen svuda. I zato neće biti potrebe da mladi obrazovani ljudi odlaze u inostranstvo. Imaće dobro plaćen posao u svom gradu gde su im prijatelji i porodica.
- Čovek koji izabere da radi ovde, u Srbiji, je najsrećniji. Ovde imaju sve. Imaju svoj stan, svoj automobil. Porodicu. Prijatelje. Imaju novac, mogu da putuju gde hoće. Naši radnici putuju po celom svetu. Vidim ih na Sejšelima. Zanzibaru, Maldivima - rezolutan je direktor "Kontinentala".
On takođe tvrdi da nijedna strana kompanija ne može reći da im nije dobro u Srbiji jer aktuelna državna politika pozitivno utiče na poslovanje.
- Imali smo pozitivne uticaje. Pomoć za vreme korone je bila značajna. Osetimo da smo poštovani. Da imamo podršku. Kao u bilo kojoj drugoj zemlji na svetu. Pre 15 godina ova investicija nije bila moguća u Srbiji - s ubeđenjem je Ćoringa iznosio svoje viđenje privrednih prilika u Srbiji.
U "Nideku" kažu da su lako odabrali Srbiju i Novi Sad za svoje glavno evropsko sedište. Obrazovan kadar, dobra povezanost s Evropskom unijom. Dobri uslovi, dobar poslovni ambijent. I politička sigurnost. To su sve bili razlozi, zbog kojih su iz Japana došli u Novi Sad.
- Ulaganje u Srbiju deo je dugoročne strategije kompanije, a pokretanje fabrike u Novom Sadu prvi je korak ka uspostavljanju evropskog industrijskog parka "Nidek". Osnovna delatnost novosadske fabrike je proizvodnja i prodaja ovih vrsta automobilskih motora i pratećih proizvoda, uglavnom za evropsko tržište - rekao mi je Šingo Cudži, predsednik i izvršni direktor "Nideka" u Srbiji.
Glavni čovek Nideka ističe da mnogi ljudi biraju Novi Sad kao dobro mesto za život, ali i da postoji veliki broj kvalifikovanih radnika koji želi da se vrate iz inostranstva.
- U gradu je dobra atmosfera. Novi Sad je atraktivan grad za život - kaže Cudži.
Novi Sad je stekao preduslove da postane balkanska silikonska dolina. Kao što je Štutgart grad "Mercedesa", Novi Sad može biti centar za IT, i za automobilsku haj-tek industriju. Znanje se više ne izvozi kao gola roba. Ostaje u Srbiji, a izvozi se visoko-tehnološki proizvod, koji je produkt tog znanja. Novi Sad je na korak od toga da novosadska pamet evoluira iz pomoćne komponente u stranom biznisu u svetski brend. Srbija će preko Novog Sada biti zemlja inovacija na svetskom tržištu, a ta era je već počela, uprkos opoziciji.
Milorad Bojović
Autor je stručnjak za odnose s javnošću