Hronika Avijatičarskog groblja: Novi prijatelji pilota Ive
NOVI SAD: Pre nešto više od mesec dana, u nedelji kada su zatvoreni svi parkovi u gradu, šetali smo po Grbavici i prošli pored Avijatičarskog groblja.
Među nekoliko grobova avijatičara različitih nacionalnosti i konfesija koji su tu sahranjeni između dva rata, izdvaja se spomenik avijatičaru Ivi, urađen u kamenu u tada aktuelnom art-deko stilu. Na spomeniku se nazire natpis "Naš Ivo 1902 - 1932" a okrugli medaljon na kojem je bilo više podataka o pokojniku je nestao sa kamenog postamenta. Pored spomenika stajala je žena sa psom. Pitao sam je, da li je rođaka nekog od ovde sahranjenih ljudi i dobio odgovor:
"Od kako su zatvorili parkove, svakog dana u pola četiri popodne, nas nekoliko vlasnika pasa iz okolnih zgrada skupljamo se ovde, kako smo ovo mesto nazvali - u kafiću 'Kod našeg Ive'. Usput mu ostavimo i neki cvet na grobu!"
Tako je Ivo, davno zaboravljeni avijatičar Kraljevine Jugoslavije, devedeset godina kasnije, dobio poštovaoce kojima se nije nadao...
Zainteresovala me je istorija Avijatičarskog groblja u Novom Sadu, jedinog istorijskog groblja na kojem su pokojnici sahranjivani po profesionalnom a ne po verskom ključu. Formirano je 1923. godine, kada je u Novom Sadu osnovana fabrika aviona „Ikarus“.
Groblje se nalazi na kraju Katoličkog groblja, veličine je oko 9.000 metara kvadratnih i do danas je sačuvano vrlo malo spomenika od 56 koliko ih je ukupno ovde sahranjeno a među njima su piloti Prvog vazduhoplovnog puka koji su vršeći vojničku dužnost izgubili živote: Srećko Šetnik (1898-1921), Vjekoslav Nikoljačić (1908-1934), Ludvig Demaroš (1905-1929) i Ivo, (prezime nepoznato) (1902-1932).
Kako se navodi na sajtu Vazduhoplovnog saveza Vojvodine, prve letelice nad Novim Sadom mogle su da se vide još krajem 19. veka, kada su do grada dolazile "lebdilje" i "vazdušne lopte" (baloni). Ipak, prema istorijskim podacima, u Novom Sadu je još krajem 1912. godine, austrougarsko Ministarstvo vojske zakupilo 150 jutara zemlje i na pustari zvanoj Isailovo, pet kilometara severozapadno od grada, napravilo prvi vojni aerodrom. Iste godine napravljen je i drugi aerodrom, kasnije, 1927. godine u Kraljevini SHS nazvan "Jugovićevo". Prvi aeromiting, takozvana "Krilatićka utakmica", održan je u Novom Sadu 11. i 12. maja 1913. godine, a pukovnik austrougarskog vazduhoplovstva Milan Uzelac, Srbin iz Like, izveo "let u vis i neobično vešto spuštanje". Kako je tadašnja štampa pisala, "iz aeroplana je pucano u vazduh i bacano cveće koje je prisutna publika dočekivala i hvatala”.
Dvadesete i tridesete godine prošlog veka često se nazivaju "epohom aeroplana" čiji je Novi Sad svojim aerodromom "Jugovićevo", fabrikom "Ikarus" pa i Avijatičarskim grobljem - bio sastavni deo.
Novinski isečak iz "Jugoslovenskog dnevnika" od 10. septembra 1932. svedoči o avionskoj nesreći koja se dogodila na aerodromu "Jovan Jugović" u Novom Sadu kada su poginula dvojica podoficira Prvog vazduhoplovnog puka"narednik pilot Lužajnić i vojni izviđač Reboj, obojica Slovenci", kako se navodi u listu. Ova dvojica su poletela u ratnom dvosedu tipa "Brega 19" da u njemu isprobaju jedan radio-aparat i funkcionisanje njegove veze sa centralom na aerodromu. Pilot Lužajnić seo je za komande aviona dok je Reboj zauzeo mesto pozadi, pored radio aparata. Sve je teklo kako treba dok u jednom trenutnu avion nije naglo okrenuo i počeo da se obrušava ka zemlji.
Za razliku od Hauarda Hjuza koji je, barem prema verziji u filmu "Avijatičar", uspeo da preživi jedan ovakav pad - nesrećni Slovenci su poginuli na licu mesta. Prema novinskim napisima "prisutni vojnici i mehaničari pritrčali su tada u pomoć nesrećnim avijatičarima ali je već bilo dockan. U padu aeroplana oni su našli jezivu smrt. Njihovi leševi, teško unakaženi mogli su biti samo izvučeni ispod ruševina aeroplana."
U istom tipu aviona poginuo je i Jovan Jugović, avijatičar po kome je aerodrom u Novom Sadu 1927. godine dobio ime. Nesreća se dogodila na Praškom aerodromu 24. septembra 1926. godine na vazduhoplovnoj manifestaciji Male Antante i Poljske, kada se jugoslovenski avion "Brege 19", kojim je upravljao pilot poručnik Njegovan, sudario sa češkim avionom kojim je upravljao kapetan Kostrba. Potpukovnik Jovan Jugović je sahranjen na Novom groblju u Beogradu.
Polovinom novembra (16) 1923. godine u Novom Sadu je osnovana Fabrika aviona i hidroplana “Ikarus” pod nazivom »Prva srpska industrija aeroplana, automobila i strojeva Kovačević i društvo«. Odmah po osnivanju napravljena su četiri školska aviona tipa »Brandenburg« od kojih je prvi završen i isporučen Komandi vazduhoplovstva u martu 1924. »Ikarus« je 1927. godine preseljen u Zemun, gde su izgrađeni novi hangari i savremene radionice u kojima je bilo zaposleno preko 3.000 radnika i inženjera, dok su u Novom Sadu i dalje pravljeni hidroplani, a probni letovi su vršeni na Dunavu. U »Ikarusu« je do kraja 1940. proizvedeno 464 aeroplana i hidroplana za potrebe Komande vazduhoplovstva i Komande mornarice. Do kraja 1958.god. kada prestaje sa ovim programom, u “Ikarusu” je napravljeno 610 aviona različitih tipova domaće konstrukcije ili po licenci poznatih stranih proizvođača.
Ljubiteljima ove tematike i epohe preporučujem roman "Let" Vladimira Arsenijevića u kojem se radnja okreće oko pogibije pilota Pavla Andrejevića 1937, u jednom od njegovih letova u službi Vojnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije.
Robert Čoban