DELO STUDENTKINJE DRAMATURGIJE MARIJE DELIĆ POSTAVLJENO NA POZORIŠNU SCENU „Publiku ne možeš da prevariš”
Studentkinja dramaturgije Marija Delić nedavno je doživela da njen debitantski komad „Pravo u rikverc” bude postavljen na scenu Amaterskog pozorišta „Jovica Jelić” iz Banatskog Karađorđeva.
Njena sreća je bila još veća jer je Marija iz sela u komšiluku – Banatskog Dvora.
– Neizmerno mi je drago što se premijera dogodila upravo u Amaterskom pozorištu „Jovica Jelić”. Zahvalna sam im na ukazanoj prilici i na mogućnosti da po prvi put nešto što sam napisala pogledam uživo na sceni. Osećaj je neopisiv, jer kad se nađeš u ulozi posmatrača stvara se jedna nova perspektiva, koja ti omogućava da mnogo pažljivije sagledavaš sve mane i prednosti teksta. Jednostavno, publiku ne možeš da prevariš, jer ona dođe spremna da „ulovi” sve nedostatke priče ili da istu (do)živi zajedno sa likovima – priča nam Marija Delić.
Zato su važnu ulogu u oživljavanju ove priče imale glumice Dragana i Ivana, koje su svojom maestralnom interpretacijom uspele publici još više da približe likove i da im dodaju neki svoj lični pečat.
– Mićkov (Milan Martinović) rediteljski doprinos je podjednako važan, jer je on u tekstu uspeo da pronađe neke nevidljive niti i da sa njima dodatno uveže čitav komad – naglašava Marija.
Ona kaže da je pisanje postalo njen „izduvni ventil” još u nižim razredima osnovne škole.
– Poezija, da budem u potpunosti precizna. Prelomni trenutak dogodio se kada mi je preminuo stric, koji mi je dotad bio najveća podrška i neko ko je najviše navijao da nastavim da stvaram. Tada definitivno odlučujem da ću se (zbog njega) pisanjem baviti, na ovaj ili na onaj način, čitavog života. Pred kraj osnovne škole počinjem da se interesujem za dramaturgiju i da ozbiljnije razmišljam o tome šta bih preko mog rada mogla da kažem (o) drugima. Dakle, znala sam da će, ako nešto budem studirala, to biti samo dramaturgija.
Međutim, kako život često ume iznenada da promeša i da promeni karte, tako se i Marijin put do dramaturgije odužio.
– U gimnaziji, preko moje divne profesorke saznajem za konkurs Ruskog doma za stipendirano školovanje u Rusiji i prijavljujem se. Spletom određenih okolnosti morala sam da izaberem drugi smer. Želja za nečim novim, za nekom drugačijom vrstom izazova i za promenom sredine je preovladala i odlazim u Piter na studije. Prvih godinu dana sam provela učeći jezik, upoznajući ljude iz različitih krajeva sveta i živeći u gradu u kojem su nekad živeli i stvarali velikani poput Puškina i Dostojevskog. Ipak, sa početkom osnovnih studija ubrzo shvatam da to nije nešto čime bih volela da se bavim u budućnosti. U oktobru ponovo pakujem kofere, govorim „do svidaniя” kulturnoj prestonici Rusije i u junu sledeće godine odlazim na prijemni ispit za dramaturgiju, na Akademiji umetnosti u Novom Sadu.
Period između svega toga prošao je u „klackanju” – sa jedne strane ju je čekalo suočavanje sa neuspehom nje kao inostrane studentkinje, a sa druge strane neverica da će možda konačno moći da studira ono što odavno zna da želi.
– Klackalica u jednom trenutku uvek prevagne na neku stranu, tako je napravljena, ključ je u tome da naučiš kako da uspostaviš ravnotežu između obe strane. U mom slučaju, bilo je potrebno da odem daleko da bih onda mogla da dođem do onog što mi je uvek bilo blizu.
Uzore pre svega traži u ljudima koji je okružuju.
– Volim kada naiđem na nekoga ko, nezavisno od profesije, uživa u tome što radi i kao takav uspeva da (pozitivno) utiče na druge. Dobar primer čoveka koji je „svoj na svome” svakako jeste Mićko (Milan Martinović) zbog kojeg malo amatersko pozorište već godinama uspešno odoleva svim izazovima i okuplja generacije i generacije ljudi. To je veliki uspeh za Banatsko Karađorđevo i za našu opštinu, da uopšte imamo mogućnost da se u svojoj okolini susretnemo sa pojmom pozorišta, a onda i da pogledamo kvalitetne predstave u kojima glume naše talentovane komšije. Izuzetno je važno da postoji prostor u kojem pojedinci, pogotovo mladi, mogu da izraze svoj glas, da sazrevaju kao ljudi, da neguju kritičko mišljenje i da svojim radom utiču na druge...
Iskustvo koje zauvek ostaje
Činjenicu da dolazi sa sela, Marija ne vidi kao ograničavajuću: „Pisanje ne gledam kao jednodimenzionalnu stvar, već kao beskonačan prostor sa kojim možeš da se igraš na različite načine, bez obzira odakle dolaziš. Važno je samo da znaš šta želiš da kažeš. Onog koji čita ili gleda neki moj dramski tekst, na primer, ne zanima ko sam ja. U tom trenutku njega interesuje samo ono što je napisano. Tek nakon toga može da poželi da na Guglu iščita podatke o meni. I mislim da je to najlepša stvar u čitavom procesu pisanja, kada gotov proizvod izađe pred ljude i onda se dogodi nešto poput sastanka „na slepo”. Ljudi koji mene ne poznaju, i koji se međusobno ne poznaju, odlaze u pozorišnu ili bioskopsku salu da zajedno pogledaju ono što sam napisala. Oni ne poznaju početak, sredinu i kraj priče, ali ipak su spremni da se upuste u taj proces. Preko svog dela gledam ljude koje ne poznajem, kako na ono što je napisano reaguju kao da gledaju sebe. I nakon tog procesa svi odlazimo upoznati jedni sa drugima, samo je pitanje da li ćemo se opet vratiti jedni drugima. Ne moramo, ali to zajedničko iskustvo zauvek ostaje”...
Tema koja se često provlači u njenim delima je upravo porodica, to jest proces odrastanja. Roditelji, ljudi koji nas okružuju, ljudi koji okružuju njih, odnos sa vršnjacima, uticaj sredine, sve su to faktori koji direktno utiču na odrastanje i postavljaju temelj onome što kasnije postajemo. Problemima koji se javljaju kada određeni faktori „zakažu” uglavnom, kako kaže, pristupa na obrnuti način, prikazujući odrasle ljude koji se muče sa životom, upravo zbog toga kakvo su detinjstvo imali ili nisu imali.
– Pisac je usamljen dok piše, jer sedi sam sa svojim mislima i prevodi ih u reči, ali zapravo u stvaranju tog određenog dela učestvuje veliki broj ljudi koji toga nije ni svestan. Sve o čemu pišem vezano je za neko moje lično iskustvo ili za iskustvo ljudi oko mene. I kad krenem u taj proces razmišljanja, istraživanja i traženja inspiracije, niko nije bezbedan i apsolutno svako može da postane deo onoga što stvaram. Važno mi je da imam neku dodirnu tačku sa temom, kako bih mogla da stvorim što uverljiviju priču, u kojoj meni poznato iskustvo pretvaram u nešto univerzalno sa čim i drugi mogu da se poistovete. Često volim da kažem da su srećni oni koji žive pored pisca, jer će (u zavisnosti od toga kakav trenutak inspiracije su mu pružili) živeti večno kroz njegova dela. Sa druge strane, sam pisac će verovatno živeti mnogo kraće nego što je mogao, jer poput nekog doktora pokušava da svoje i tuđe rane izleči na papiru i da onda tim istim papirom ozdravi i one koji to kasnije čitaju, gledaju ili slušaju…