Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Miloš Šobajić, slikar i vajar: Nije važno kako nego šta

26.04.2018. 09:19 09:22
Piše:
Izvor: Dnevnik (Miroslav Stajić)

NOVI SAD: U Muzeju savremene likovne umetnosti Vojvodine sutra u 19 časova će biti otvorena velika izložba radova Miloša Šobajića, jedne od najmarkantnijih figura evropske slikarske i vajarske scene. Pod krovom MSUV-a biće izloženo četrdesetak slika, uglavnom velikih formata, i nekoliko skulptura sklopljenih u jedinstvenu kompoziciju objedinjenu i nazivom izložbe – „Bežanje i gušenje“...

Izložba „Bežanje i gušenje“ je zbir svega što sam do sada radio i napravljena je iz čistog razmišljanja o progonima naroda koji glavom bez obzira beži prema „boljoj budućnosti“, a zapravo ide u još goru budućnost. Iz razmišljanja o čovekovom bežanju od zamki koje su svuda na njegovom putu, i njegovom pokušaju da se spase... – otkriva u intervjuu „Dnevniku“ Miloš Šobajić.

Sve mi to liči, nastavlja naš sagovornik, na Adama i Evu, naše prve pretke prognane iz raja u pakao u kojem se i danas nalazimo. Od tog biblijskog progona pa do naših, današnjih, eto to je tema ove moje izložbe.

Mada, najbolje je kada se o izložbi ništa ne kaže, već se ona samo gleda. Jer, slikarstvo i vajarstvo je upravo to – gledanje...

Može li se i za slikara reći da ceo život zapravo radi na jednoj slici?

Da parafraziram Matiju Bećkovića, umetnik je bio tamo gde niko nije bio i video ono što drugi ne vide. I jeste to jedno delo, samo u raznim oblicima, formama, formatima... Na mojim prvim slikama su bile gomile i gomile ljudi, znalo je na njima biti stotine figura i te sam slike zvao „klanice“, međutim davno sam to mnoštvo počeo da čistim tako da je već dvadesetak godina u mom fokusu jedna rastrzana figura. Vidi se noga, samo stopalo, deo ruke... ali to je uvek isto bežanje. Progon...

Na nekim slikama izloženim u MSUV izlazite van platna, u prostor, ka skulpturi?

Ako bismo išli dalje, to bi bila predstava, pa film... Zato i pravim kratke filmove, minut, dva, tri, gde na neki način rekapituliram izložbu. Ovaj put sam kao motiv odredio čuvenu fresku firentinskog genija Mazača „Izgnanje iz raja“. On je naslikao Adama i Evu kako odstupaju pognutih glava dok ih progoni arhanđel u crvenoj odeždi sa crnim mačem nad njima. I ja sam, uz pomoć snimatelja Vlade Valešinskog, sklopio film u kojem preko te monumentalne Mazačove freske idu gomile i gomile današnjih prognanika, od Oluje preko raznih arapskih proleća do drugih aktuelnih bežanija naroda.

Poklonici umetnosti biće u prilici da vide i kako se na platnima poigravate fotografijom?

Davno mi je Oto Bihalji Merin rekao: Nije važno kako, nego šta! I to je istina. Ima slikara koji misle da je već sama činjenica da su mesecima, godinama cinculirali oko nekog platna, dovoljna da njihovoj slici da snagu, kvalitet, što nema veze sa realnošću. Nije važno s koliko truda, kojim sredstvima nastaje vaše delo, nego šta je to što donosi. Da li je vredno ili nije. To je jedino važno...

Iako ste knjigu, svojevrsnu autobiografiju o drugima, nazvali „Ćuti i slikaj“ – Vi ne ćutite?

Slikar govori slikajući, kroz svoju sliku. Ipak, poneko, poput mene, ima jaku želju i da prozbori koju, pored toga što slika i vaja. Socijalno sam biće i učestvujem intenzivno u životu koji me okružuje, pa je valjda normalno i da otvoreno kažem svoje mišljenje...

Crnjanski je još pre bezmalo pola veka napisao da je „sve manje ličnosti među piscima“. Važi li to i za slikare?

To je danas flagrantno, jer novom svetskom sistemu nije potreban umetnik mislilac. Sistem ima svoju kulturu koju širi, prodaje, i ne dozvoljava nikom drugom da misli i dela mimo toga. Slobodan slikar, vajar... u tom megapolisu nikako nije na ceni, naprotiv. Ako mladi umetnik danas želi da izlaže, da dobije pažnju javnosti, to može samo preko sistema, i samo ono što mu je dozvoljeno da radi. Umetnici, ti koji tek dolaze, danas uglavnom služe samo tome da sprovedu ideju komesara izložbe, a zapravo glavnog ađutanta sistema. Otuda je i likovna umetnost postala – vizuelna. Jer, kroz taj termin se lakše manipuliše: tako i iseckani papirići bačeni na pod postaju umetnost. Cilj je ubediti ljude da zapravo ne vide to što vide svojim očima... Takva je situacija u Srbiji, takva i u Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj... nikakve razlike nema.


Pariz više ne sija kao što je sijao

Umetnike je Pariz vekovima privlačio kao što svetlost noćne lampe privlači leptire. Od Leonarda, za kojeg uvek govorim da je prvi „slikar emigrant”, pa do generacija poput moje, koje su se u Grad svetlosti uputili početkom sedamdesetih.

Međutim, tokom poslednjih decenija Pariz je nekako izgubio tu svoju privlačnu moć. Centri umetnosti postali su Berlin, London, Njujork... Pariz više ne sija kao što je sijao. Ali je još uvek neverovatan grad.   


Ima li ipak slikara, vajara... koji uspevaju da se odupru takvom diktatu?

Pravi umetnik je po prirodi stvari buntovnik, subverzivni elemenat društva. Ali takav ne odgovara ovom globalističkom sistemu. Naravno, i dalje postoje umetnici koji intenzivno izlažu i u svom delu jasno iskazuju stav. Međutim, uglavnom je reč o umetnicima koji su već decenijama na likovnoj sceni, koji pripadaju mojoj generaciji i onim još starijim. Oni još uvek svoja razmišljanja o svetu pokazuju na svoj način. Sigurno je da ima i mlađih, pa i onih mladih, ali su uglavnom ispod radara. Jer, realno je danas jako teško da mladi slikar ili vajar može sam da dokaže i pokaže svoju ideju, da se izbori za galeriju, još manje za neki muzej savremene umetnosti... Suština je u tome da se u vremenu sadašnjem insistira na efemernosti, na prolaznosti, kao i na geslu - što gluplje i besmislenije, to bolje. Recimo, jedno vajarsko delo u urbanim sredinama ne treba da izaziva ništa više emocija no što ih izaziva pogled na neku modernu benzinsku stanicu. Dakle, prazno, šuplje i sa limitiranim rokom trajanja. Ko se u to uklopi, dobiće „zeleno svetlo”, i kada i njima istekne rok trajanja, po pravilu bivaju odbačeni, pušteni niz vodu, zaboravljeni...

Miloš Šobajić, međutim, ima svoj put. Koji će ga na sledećoj izložbi odvesti... gde? 

To je bolno pitanje, jer uvek mislim da sam na početku. Kada otvorim izložbu, onda vidim šta na toj mojoj izložbi ne valja i pokušavam da to ispravim u periodu koji sledi. Inače, i sam se često pitam gde treba ići dalje, u kom smeru. Toliko je toga u slikarstvu i vajarstvu urađeno, ima vrlo malo prostora za istraživanje, ali to je ipak i dalje otvoreno polje. S druge strane, mnogi umetnici su danas praktično šefovi svojih firmi, koje rade poput fabrike i zapošljavaju gomilu radnika, poput Dejmijena Hirsta ili Anselma Kiefera. Ne bih nikada mogao tako. Oni su egzekutori velikih projekata. Ali, da li je umetnost - veliki projekat. Ili je nešto intimno. I zato ću uvek raditi sam...    

M. Stajić

Autor:
Pošaljite komentar
Večeras u MSUV: Izložba Katarine Šević i Lasla Gergelja

Večeras u MSUV: Izložba Katarine Šević i Lasla Gergelja

01.03.2018. 10:28 10:32
Grčki umetnik Teo Prodromidis večeras u MSUV

Grčki umetnik Teo Prodromidis večeras u MSUV

20.02.2018. 09:27 09:31