NEMANJA RADIVOJEVIĆ, GITARISTA I KOMPOZITOR Bučna neka mora
NOVI SAD:– Volim da zamišljam zvučni svet moje muzike kao deo jedne kvazibarokne konstrukcije u kojoj je čulno iskustvo, zadovoljstvo, ponovo otkriveno, a ideali čistoće forme odbačeni. To čulno, telesno, javlja se možda pomalo u bizarnoj formi. Na primer, u mom skorašnjem kvartetu saksofona „...moja su usta prljavo svetilište...“, u kojem je centralni zvuk, zvuk pljuvačke u ustima. U programskoj knjižici opisao sam taj komad kao sinhronizovano davljenje u hiperventilisanom bučnom moru pljuvačke, znoja i agonije. Telo, otvaranje, početak i kraj, hram i đubrište, širi se i rastvara u muzici koja postaje njegova emanacija – govori nam Nemanja Radivojević, gitarista i kompozitor iz Novog Sada koji sada živi i radi u Bernu (Švajcarska).
– Drugim rečima, u komponovanju se bavim ispitivanjem odnosa između formalno-intelektuane strogosti u kompozicionom procesu, koji osigurava koherentnost dela, i intuitivno-improvizovanog pristupa, koji naglašava čulnu privlačnost određenog muzičkog materijala.
Iako živi u Švajcarskoj, gde piše, komponuje, predaje i radi na doktorskoj tezi, na Univerzitetu u Bernu, Nemanja Radivojević često boravi u Novom Sadu. Leti i zimi. Kako šaljivo navodi, umetničku scenu ovde pokušava da prati izdaleka.
– Otišao sam kao gitarista 2008. U međuvremenu sam promenio zanimanje. Prestao sam da sviram gitaru i 2015. sam diplomirao kompoziciju u Bernu. U Novom Sadu još uvek nije izvedena nijedna moja kompozicija. U Beogradu jeste, na Međunarodnoj tribini kompozitora 2016. Stvar je u tome što u Novom Sadu ne postoji nijedan ansambl za novu muziku. Zapravo, ima ljudi koji se tim bave, ali nema ansambla koji to stalno radi. U Novom Sadu je jaka impro-scena, na kojoj se u okviru koncerata izvode i nova dela. Međutim, i to je sve dosta neformalno – kaže Nemanja Radivojević, nastavljajući priču. – Iako u mojoj muzici često postoji izvesni teoretsko-konceptuani predložak, zvučno je ona vrlo mao, ako uopšte konceptualna i suštinski teži da zvuči kao improvizacija, dakle kao emanacija čulnosti i negacija racija.
Radivojević za sebe kaže da je kompozitor po naruybini. I ne samo on. Tako, kaže, funkcioniše taj svet. Ima sreće, pa radi. Javi mu se neki sastav, pa im napiše nešto. Još nije imao situaciju da sam određuje šta, s kim i kako.
– Ima mnogo aspekata kompozitorske prakse u Evropi – pojašnjava Radivojević. – Taj svet je jako mali. Povezan je i umrežen toliko da se ljudi sreću svuda. Svi su na festivalima, letnjim školama... Iskustva se brzo izmenjuju preko interneta, društvenih mreža... Fascinantno je da brže i više učim prateći šta moje kolege rade, nego izučavajući partiture velikih kompozitora prošlosti. Sve je veoma živo i interesantno. Što se tiče života kompozitora u realnom svetu, s jedne strane mi je neophodno da to radim, a s druge strane mi deluje, odnosno pitam se da li je to neophodno za naše društvo, za svet uopšte. Ko to konzumira. Najveći deo 20. veka publika nove muzike se osipa i sada je to toliko zatvoren, mali i izolovani krug, da se i ne primeti. Ne mogu da kažem ni da je to alternativa, jer je veoma elitistično baviti se time. Moraju da se završe škole, da se kupe skupi instrumetni, da postoje sale za izvođenje... Sve je to ogromna infrastruktura koja jako puno košta.
Odatle, napominje, i njegovo razmišljanje kako napraviti to da ima smisla i za druge ljude, koji u tome ne učestvuju neposredno, kako doći do njih.
– Moj odgovor je da je to kao neka vrsta naučnog istraživanja, koja vuku razvoj čitavog društva, ali nije u medijima i nije prisutno u široj javnosti. Od umetnosti se opet očekuje da je prisutnija od onoga što rade „tamo neki ludi naučnici“. I u muzici postoji puno primera gde se „proizvod“ dobio i posle 50 godina istraživanja. Harmonska, orkestratorska rešenjenja dobijala su primenu u filmskoj, popularnoj muzici. Cela elektronska scena je proizvod rada kompozitora iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Zato ta analogija sa usko specifičnim naučnim radom koji ne može baš da bude tako komunikativan za publiku. Scena jeste u kretanju, permanentnom menjanju odnosa između ljudi. Stvarni život funkcioniše tako da u Srbiji niko zapravo ne živi od toga. I ne samo u Srbiji. Čak i kompozitori koji imaju najviše naruybina, traže mesto na akademijama, jer ne mogu drugačije da se održe. Druga varijanata je paralelno raditi primenjenu muziku za film, aranžmane i još štošta. U Švajcarskoj konkretno država subvencioniše taj rad, jako je puno fondacija, organizacija koje podržavaju strip, film, novu muziku... Realizacija takvih projekata je vrlo moguća, ali i dalje je teško reći da neko može od toga da živi. Muzičari mogu da sviraju, ali kompozitoru koji komponuju od tri do šest meseci jako je teško bez posla sa strane. Konstantno i permanentno usavršavanje, školovanje, još jedan je od fenomena koji pokazuje da mi ne možemo da živimo od svog rada. Želja za usavršavanjem postaje odlaganje trenutka u kojem se suočavaš sa tim da ne možeš baš da živiš od svog rada.
Igor Burić
Divne stvari ostaće u rupi
– Na temu razlike zapadnih društava i Srbije, podtema bi bila odnos između tradicije i savremenog stvaralaštva – kaže Nemanja Radivojević. – Ono što kod nas vidimo je da je stvaralaštvo diskreditovano u odnosu na tradiciju, bez svesti i ideje da je i tradicionalno stvaralaštvo nekad bilo nešto novo. To će nas dovesti do toga da ćemo za sto godina imati tridesetogodišnji period u kojem je sve bilo na margini – u rupi, u kojoj će se naći divnih stvari, a pronalazači će da se pitaju kako je ovo moglo da prođe nezapaženo. To nije žalba, niti imam aspiracije da se neko od mojih kolega slavi i uzdiže, ali to je baš tako.