NOVI SAD:– Volim da zamišljam zvučni svet moje muzike kao deo jedne kvazibarokne konstrukcije u kojoj je čulno iskustvo, zadovoljstvo, ponovo otkriveno, a ideali čistoće forme odbačeni. To čulno, telesno, javlja se možda pomalo u bizarnoj formi. Na primer, u mom skorašnjem kvartetu saksofona „...moja su usta prljavo svetilište...“, u kojem je centralni zvuk, zvuk pljuvačke u ustima. U programskoj knjižici opisao sam taj komad kao sinhronizovano davljenje u hiperventilisanom bučnom moru pljuvačke, znoja i agonije. Telo, otvaranje, početak i kraj, hram i đubrište, širi se i rastvara u muzici koja postaje njegova emanacija – govori nam Nemanja Radivojević, gitarista i kompozitor iz Novog Sada koji sada živi i radi u Bernu (Švajcarska).