Nenad Marjanović - dr Fric: Dnevnik konačnog mira na ovim prostorima?

Na turneji koja je obuhvatala Beograd, Rumu, Staru Pazovu, Zrenjanin i Novi Sad, u svakoj sali gužva neopisiva, samo je još falila šutka, pogo i polivanje pivom. A kako je moglo da bude drugačije, kad su Tusta, Sale Veruda, Ptica i Fric bili više od običnog r’n’r benda - institucija za poštovanje i etička konstanta u vremenima sluđenih ljudi, kad je moral bio najjeftinija roba.

Da li te je iznenadilo što su došli da te vide i čuju čak i klinci koji se nisu ni rodili kada si snimio poslednji album?

- Iskreno, više je bilo starijih ljudi nego mlađih, ono mlađih što su došli bili su dobro informirani o tome ko su zapravo KUD “Idijoti“, očito su im roditelji to pomno objasnili. Ali kad govorimo o mladima vjerujem da su mnogi od njih do nas došli zbog toga što nas mnogi bendovi i danas navode kao bend koji je utjecao na njih. 

Može li se knjiga tretirati i kao omaž poraženim generacijama, pa i onoj tvojih roditelja, čiji su svi ideali i vrednosti potpuno uništeni i uniženi?

- Pre našoj generaciji, ljudima uvjerenih da je rok dio naše kulture, stvarala se iluzija da je Jugoslavija na tragu da postane civilizirana država. Ali smo se grdno prevarili, naše se društvo iz godine u godinu potvrđuje kao primitivno, u zemljama nastalim nakon raspada Jugoslavije je sve dozvoljeno, osim sjećanja. Nemamo više pravo niti objašnjavati kako je ta naša iluzija o civiliziranom društvu izgledala, naša opijenost vrijednostima roka postala mit kojeg nitko ne želi slušati. Ja se okrećem i pišem generaciji koja je vjerovala u iste vrijednosti kao i ja, one koje su danas poražene. Ovi stariji poput mojih roditelja doživjeli su ružnu sudbinu, tešku mladost i još težu starost, nekada mislim da su oni i najodgovorniji što smo sve ovo doživjeli, no ipak mi je žao koje su jadne živote imali.

Rok galerija Istre

Je li ti bilo lakše zaposlenje u “Idijotima” ili sad u veb portalu “Regional ekspres”, čiji je direktor tvoja supruga?

- Teško je jedno i drugo, ali trenutno sam na izlasku iz novinarstva, radim da otvorim “Rok galeriju Istre“, gđe će svi posjetitelji moći upoznati Istru i Pulu, sve što se u njoj događalo a tiče se muzike, od domaćih bendova do onih stranih koji su dolazili ovamo. Vjerujem da će nas u Gradu podržati jer sam već naišao na podršku rukovodećih ljudi, ipak je to identitet Pule.

Planiraš li nastavke “Ukrudbenih pojebnica” i “Vražje makine”, zbirki urnebesnih i žestokih eseja, jer od kad si ih objavio prilike se nisu mnogo promenile?

- Sigurno ću se nastaviti pisati, nemam sad pojma šta, imam jedino naslov a to je „Topnički dnevnici“. Oni koji prate politiku znaju da je Haški tribunal to tražio po Hrvatskoj i kao dokazni materijal za granatiranje Krajine, a to se nikad nije pronašlo, baš zato želim objaviti „Topničke dnevnike“ da se ta priča zaokruži. Da se kada knjiga objavi u formi nekog mog dnevnika objavi da su pronađeni „Topnički dnevnici“ i da je jedan životni ciklus iza nas, možda to bude dnevnik konačnog mira na ovim prostorima.

Odavno je u anegdote ušao princip balkanskog “narcizma malih razlika”, po kome se Istrijani duvaju da su samostalni ljudi, jer kruh zarađuju u “Uljaniku”, dok komšije sa Kvarnera moraju da kelnerišu i zavise od dobre volje mušterija. “Idijota” više nema, “Uljanik” je u stečaju i samo je opstala Arena flavijevaca, kako ste svojevremeno, samoironično govorili, jedna od tri simbola Pule.

- Zaboravili ste svjetskog boksačkog šampiona Matu Parlova, ni njega fizički nema, ali i on je ta naša Pula. Isto kao Đoser iz “Atomskog skloništa”, kao Tusta, kao njegov Uljanik, i ta naša Arena. Sve su to vrijednosti koji su dio Pule, neki su simboli nešto duže trajali ali su obilježeni u kolektivni memoriju Pule ali i Istre.

Istra je birala druge opcije

Istra je srećom za sve u Hrvatskoj birala neke druge opcije, ta Tuđmanova, nacionalistička nikad nije prošla, njihov je značaj u postocima na tragu statističke pogreške, oni su u Istri politički marginalci. Istra je danas generator ekonomije cijele države i ako je i dalje maltretiraju i ponižavaju, umjesto da budu zahvalni što sve pozitivno dolazi iz nje još uvijek je tretiraju kao šupak Hrvatske. Srećom ljudi u Istri su vrijedni, skromni i dobri, pa dalje furaju svoj film.

Na nekim promocijama svirale su “Lutke na koncu”, po jednoj od vaših pesama nazvan Tribute KUD “Idijoti”, bend čiji su članovi iskusni beogradski “Dža ili bu”. Da li su te zasvrbeli prsti i poželeo da se popneš na binu? Ili si definitivno završio sa tim, muzičarskim delom života?

- Završio sam, bar za sada, nisu me zasvrbili prsti, nisam imao potrebu svirati, ali zasviram još uvijek za sebe, sve češće sviram s kćerkom Eni, zasviramo nešto za svoju dušu, ona svira klavir, pa raspalimo ponekad. Inače se i bez muzike sasvim dobro družim s publikom KUD “Idijota“, ova knjiga me ponovno približila onim ljudima s kojima sam proveo velik dio dosadašnjeg života. 

U maniru engleskog džentlmena, kao i u intervjuima, ni u knjizi nisi objasnio zašto ste se zapravo Ptica i ti razišli sa ostatkom “Idijota”. Sve se svelo, kao nakon svih uljudnih razvoda na - nepomirljive razlike. Nije valjda Sale nakon 15 godina ustanovio kako nema pouzdanu ritam sekciju? Ili mu se nije dopalo što su mnogi tvrdo ideološko opredeljenje “Čempresa” tretirali kao zvaničan ideološki stav benda?

- To što sam napisao u knjizi je istina, jednostavno smo se prestali voljeti, nije više između nas bilo nikakve emocije. Naravno govorim o ljubavi četvorice ljudi, ja sam Branka volio i dalje iako se nisam mogao više zamisliti s njim u istom projektu. Sve smo učinili da se raziđemo, ne baš prijateljski, ali uostalom sve velike ljubavi su u principu nesretne. Evo baš smo se neki dan za*ebavali na temu šta bi bilo s Vasom Ladačkim da je bio sretno zaljubljen? Sigurno za njega nikoga ne bi bolio ku*ac niti bi se s njim itko identificirao. A pogledi pred karijere koje smo imali Ptica i sve što smo dalje radili bio je dio tog razilaženja, dokaza da smo se mi KUD “Idijoti“ počeli različito ponašati i sve manje razumjeti.

Poznato je da si svestrano beskompromisan i iza sebe ostavljaš “spaljene mostove”. Sa naknadnom pameću, žališ li za silnim godinama bez druženja sa Tustom, kome si bio i kum na venčanju.

- Ma ja sam mekušac, lignja, nemam ni približno karakter kakav ljudi misle da imam, ja sam i danas nesretan što ne razgovaram sa Saletom, što se ne pozdravljam s bivšim ljubavima, uvijek na kraju sve oprostim, svima, postoje možda dvije-tri situacije gđe sam ostao doslijedan, ali što bi rekao jedan moj prijatelj „ne opraštam sebi što nešto nisam napravio“, žao mi je jedino što u tih par situacija nisam drugačije reagirao. Tu jedino nema oprosta, sebi ne opraštam što sam se par puta poneo kao pi*kica, povukao se umjesto da razvalim neke ljude i je*ao majku nekim institucijama. Sve ostalo opraštam.

Milica Vasić

Miladin Lazović