Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Legolas iz somborskog  sokaka

11.02.2018. 12:15 12:25
Piše:
Izvor: Saša Tanacković, sportsmen i umetnik kospleja Foto: privatna arhiva

Sve do svoje 18 godine u rodnom Osijeku Saša Tanacković je samo i tek ponekad čuo za Sombor, pa i tako ga poznavajući više iz pesama nego iz priča svojih vršnjaka.

Da ne bi onog suludog građanskog rata Saša bi verovatno i ostatak života proveo kraj oca Miroslava, profesora klavirske harmonike u muzičkoj školi, u pauzama košarkaških, fudbalskih i najviše odbojkaških treninga i utakmica praveći mu društvo u tamošnjem AKUD „Srđan Petrov“. Ko zna da li bi ga više privukla karijera uspešnog odbojkaša OK „Željezničar“ u tadanjoj prvoj jugoslovenskoj ligi od one mladog opernog pevača osiječkog HNK u „Eri sa onoga svijeta“ ili bi sebe zauvek pronašao u lečenju životinja za šta se srednjoškolskim, veterinarskim, obrazovanjem spremao. Ili bi pak sledeći zanat dede Zdravka bio uspešan „mali“ privrednik i sa majkom Mirjanom, umešnom krojačicom, dodatno razvio dedin posao izrade trikotaže kojom su Tanackovići i „Vučka“, odnosno učesnike i volontere Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu daleke ‘84. opremili. Možda bi još koji put posetio Japan, kao i one 1990. kad je kao folklorni igrač predstavljao bivšu zemlju na Svetskoj izložbi. Možda bi, ali...

Ovako Saša - Sale Tanacković zna više od pola Sombora u koji danas svraća samo da grobove roditeljske obiđe, a svoj život živi u dalekom Manhajmu, u „pustoj“ Nemačkoj. I uživa. Uživa u svojoj porodici, u Alemaniji rođenoj supruzi Silviji, naše gore listu, i ćerki Kijari i sinu Bojanu, uživa radeći u jednom od kol centara namenjenih IT podršci klijentima širom sveta, za svoju dušu baveći se i grafičkim dizajnom, ali i živeći u svom kreativnom svetu Tolkina, Ratova zvezda, Igre prestola, Vikinga. Renesansan je lik Sale Tacak, što očima vidi to rukama napravi, pa nije ni čudo što je vrlo brzo postao i svojevrsna legenda u svetu kospleja, globalnog fenomena koji ima sve više pobornika i u Srbiji, a kamoli u razvijenoj Evropi. Ali da pojasnimo, ljubitelji ovog hobija, čije je ime nastalo od kovanica engleskih reči kostim i predstava, za mnoge predstavljaju tek zaluđenike u kostimiranje u likove iz naučno fantastičnih i epsko fantastičnih filmova, žargonski rečeno posebnu vrstu „gikova“, ali on ošto je vododelnica između trivijalnog fana kospleja koji odlazi u prodavnicu kostima ne bi li postao Tolkinov borbeni patuljak i ljudi poput Saše je upravo činjenica da Tacak sve do i najmanjeg detalja svojih kostima sam i napravi.

- Sve je krenulo tamo 2003 - 2004, kada sam ležao povređenog kolena u Manhajmu, pa nisam mogao ni na posao ni na trening u odbojkaški klub u kome sam pored igrača bio i trener klincima. Fasciniran likovima čiji je izgled Tolkin u svojim knjigama do detalja opisao, a Piter Džekson verno na film preneo, odlučio sam da sam sebi napravim kostim i učestvujem u tamošnjem Fašingu, karnevalu.- priča o prvim koracima u ovom svetu mašte Saša, koji je već prvo učešće krunisao i pobedom, što mu je prešlo u navadu u godinama koje su sledile. - Doduše, da bih bio što verniji Legolas, vilenjak, morao sam da napravim i periku, kratku sam kosu tada imao. Ne kao sad kad i frizurom lako prolazim kao Aragorn - smeje se Sale.

Kako se još odmalena, uz majku i dedu, družio sa Bagatovom šivaćom mašinom, usput učeći i kovački, sarački i ine stare i umetničke zanate,  posle godina prakse njegovi kostimi izgledaju kao da su sa filmskog platna sišli. Aragorn, Uruk Hai - jahač vukova, hobit Kili, vilenjački ratnik iz Helmovog klanca, Dario Naharis ili Benyen Stark iz Igre prestola, jerusalimski vitez iz Kraljevstva neba, yedaj Kvajgon yin ili Lovac na glave iz Ratova zvezda... jednostavno se ne zna koji od ovih kostima je ubedljiviji, bilo da ga nosi sam Saša ili je nakon promocije pronašao novog vlasnika.


Na proleće u Novom Sadu

Saša Tanacković koristi svaku priliku da pohodi konvencije kospleja, pa je tako predstavljao Nemačku na švajcarskoj „Polimangi“. Koliko je njegov nastup podno Alpa bio uspešan, govori i to što mu je jedan od najvećih muzeja posvećenih Tolkinu, „Tolkien Art museum“ Bernda Graizingera, otkupio kostim, kako kaže za pare koje su mu omogućile opušten rad na novim, zahtevnijim kostimima duže vremena. Pobeđivao je i u Holandiji, a veli da će se posebno radovati ako se ovog proleća, u maju, održi konvencija u Novom Sadu, pa u avgustu beogradski „Dani Tolkinove fantazije“...


- Po prirodi sam valjda perfekcionista, pa i najmanji detalj izrađujem sam. Na primer, da bih dobio efekat rustičnosti na kostimu obilazim ulice kad je u Manhajmu i okolini dan za izbacivanje starog nameštaja, nađem neku staru kožnu fotelju, odnesem je u radionicu, skalperom isečem onaj ispucali, po izgledu najtrošniji deo koji se savršeno uklapa u izmaštanu epohu - ume o tehnici izrade gotovo pa senzacionalnih kostima satima da priča ovaj mladi kreativni čovek.

U proteklih petnaestak godina gotovo da nema ni jedne kosplej konvencije u Nemačkoj na kojoj nije pobedio, pa ne čudi da je dve godine bio i predsednik nemačkog „Felošipa“ , kluba koji okuplja sve kosplej ljubitelje Tolkinovih i inih fantastičnih saga. Kaže, nije imao tu sreću da sretne i samog Pitera Džeksona, režisera „Prstena“ i „Hobita“, ali mu je zato bilo daleko veće zadovoljstvo da sedi u istom žiriju u kojem je bio i Ričard Tejlor, direktor novozelandskog dizajn studija koji je za Džeksonove trilogije radio kostime.

Kako je rođeni Osiječanin, a sticajem ne tako srećnih okolnosti naturalizovani Somborac uporan, mogao bi uskoro i Tejloru da „diše za vrat“.

- Ma, ne, to je ipak preterano... - smeje se Sale dok ga maltretiramo da nam pojasni sve aspekte rada sa jednim od najčuvenijih nemačkih glumaca Tomijem Krapvajsom na kostimu boga Tora u prvom nemačkom ostvarenju epske fantastike „Mara - nositeljka vatre“, na čijoj se premijeri pojavio, kako drugačije nego kao „krvoločni“ Viking.

Ali ko zna, život i u zbilji plete fantastične priče, pa ako Sale i ne „dobaci“ do Tejlorove slave, nije sigurno da to neće uraditi 13-to godišnji Bojan, koji ne samo da ocu pomaže i kostimiran pohodi konvencije, već  je poslednji yeparac potrošio ne bi li kupio osnove i materijal za desetak nerf-pušaka koje preko interneta već prodaje ljubiteljima kospleja.

Milić Miljenović

Autor:
Pošaljite komentar