Fekete: Obrnuta interakcija u novom tipu teatra
Vladislava Fekete je poznata u pozorišnim krugovima Srbije, ali je sada još poznatija u Slovačkoj. Ova dramaturškinja i teatrološkinja rodom iz Vojvodine, na čelu je Pozorišnog instituta Slovačke, koji je prošle nedelje u Bratislavi, realizovao još jedan u nizu festivala “Nova drama”, 13. po redu.
Svetski priznati književnik Jon Fose (Norveška) vodio je radionicu dramskog pisanja, Međunarodno udruženje pozorišnih kritičara i teatrologa (AICT) raspravljalo je o pojavi novog tipa pozorišta - imersiv teatra (immersive theatre), u programu “Fokus” bili su umetnici iz Izraela, a “Nova drama” je sad već tradicionalno utočište pozorišnih umetnika Slovačke, gde okušavaju snage pred svojom publikom, kao i gostima iz celog sveta.
Kakav je festival “Nova drama” bio na osnivanju, kako se razvijao i kakav je sada, više od deceniju kasnije?
- Jako se promenio. U početku to i nije bio festival, nego smotra na kojoj su bila zastupljena sva slovačka pozorišta koja su na repertoaru imala novu slovačku dramu. Početak 2004/ 2005. je vreme kada nije bilo poverenja u slovačku dramu. Krenuli smo da menjamo taj koncept na festivalski, jer puno znači kada neko dobije nagradu kao podstrek za dalji rad. Odmah smo uzeli selektore koji cele sezone prate sve premijere ili reprize. Imali smo dve nagrade - nagradu za savremeni slovački tekst i nagradu za predstavu po stranom tekstu. Trudili smo se da pronađemo balans. Godinama se situacija obrnula. Sada su na festivalu uglavnom autorski projekti. Novoj slovačkoj drami više nije trebala podrška. Pogled smo usmerili na celokupnu izvedbu, na predstavu. Kako se sve polako menjalo, 2007. smo počeli da razmišljamo o inostranoj selekciji da bi napravili komparaciju, da bi videli na kom nivou je slovačka drama u odnosu na druge. Onda smo osmislili prateći koncept koji održavamo do danas, koncept “Fokusa” u kom predstavljamo jednu državu kompleksno, od njenih najboljih predstava, dramskih tekstova, do teorijskih događaja, izložbi... To je neki put ovog festivala.
Šta je to “imersivni teatar”, o kom se sve više govori, a da nemamo ni adekvatnog prevoda za taj termin?
- Prvo sam mislila da je to novi termin za sajt spesifik teatar, ali sam ipak shvatila da - “pozorište uranjanja” u bukvalnom prevodu - ipak znači nešto više. Navažniji je uticaj publike na celu dramsku radnju, kao i žanrovsko opredeljenje. Imersivno pozorište ne može da se vidi ođedanput. Postoje teorije, knjiga koju je napisala Yezefina Mejkon, u kojoj se kaže da je u toku jedne izvedbe gledalac sposoban da otprati samo 30 odsto svih događanja koja mu se nude. Ukoliko bi želeo da isprati više nivoa koji se pojavljuju, morao bi da ide više puta na jednu predstavu, sklapajući priču. To je glavna razlika između sajt spesifik projekata i imersiv teatra. U imersivnom pozorištu svako može sklopiti svoju vlastitu priču, gledajući ponuđeno. Tu publika vodi, interakcija je obrnuta. Likovnost, instalacija, veoma su bitne u ovom tipu pozorišta.
Koja je uloga teatra u savremenom slovačkom društvu i kako se pozicionira?
- Ubeđena sam da pozorište ne može da pomera granice u ovo vreme. Tu funkciju su preuzele društvene mreže. U Slovačkoj je pozorište još uvek važno, zato što je pojavljivanje političkog teatra bilo “pomereno”. Političke teme nisu bile prisutne ni u književnosti, ni u likovnoj umetnosti, ni u pozorištu. Pre desetak, petnaest godina prvi put su se pojavile velike i teške teme poput tema iz Drugog svetskog rata, kolaboracije sa fašistima - crna strana slovačke istorije. To je bio bum. Mnogi reditelji su posegnuli za tim, a onda je nastao nesporazum. Predstave su se bavile političkim temama, ali bez bitnijeg teatarskog značaja. O tome se nije govorilo, jer nije bilo prigodno. Na svu sreću, to se prebrodilo i sad se pojavljuje pravo pozorište koje je u tom smislu čisto.
U roku od par godina u Slovačkoj se duplo uvećao broj pozorišta. To ide uz ruku sa osnivanjem fonda za podršku kulture koji ima buyet od 13 do 15 miliona evra za projekte koji nisu pod državnim institucijama i to je nešto što je promenilo celu mapu, kulture uopšte. To je sad početna faza, videćemo kakav će biti rezultat.
Prošle godine ste učestvovali u organizaciji jubileja - 150 godina od izvođenja prve predstave na slovačkom u Vojvodini. Kakva je tu bila ideja?
- Ja sam iz Bačkog Petrovca. Sa kolegom Janom Čanjijem u Slovačkom vojvođanskom pozorištu realizovali smo veliki projekat koji je trajao cele godine, sa centralnom manifestacijom u avgustu. U ovom trenutku radim na knjizi koja je zbornik radova sa konferencije... Samo se nadam da ćemo uspeti da u Vojvodini održimo pozorište na slovačkom jeziku, bar još 150 godina. U tom kontekstu, pozorište još uvek ima onu funkciju koju je imalo nekad - održavanje zajednice i njenog jezika. Zato smo se u ovoj prilici i vratili korenima.
Igor Burić