INTERVJU: ELIEZER PAPO, TEOLOG I PISAC Stari zavet je živi tekst Boga živoga

Ovaj rođeni Sarajlija diplomirao je i na Pravnom fakultetu i završio Rabinsku akademiju „Midraš Sefardi”, a doktorirao je na temu jevrejsko-španskih parodija na pashalnu hagadu i danas je profesor sefardske književnosti na Ben-Gurion univerzitetu u Negevu. Redovni je član Izraelske nacionalne akademije za ladino, te dopisni član Španske kraljevske akademije. U ponedeljak i utorak, 19. i 20. februara, od 17 časova u Kulturnom centru Vojvodine „Miloš Crnjanski” održaće niz predavanja na temu „Biblija i književnosti”. 

Već sami „međunaslovi” najavljenih predavanja – „Mojsije kao antijunak”,  „Pesma nad pesmama kao splet narodnih svadbenih kola”... upućuju na to da ovoj temi ne pristupate dogmatski, kako bi laici možda očekivali od jednog rabina...

– Jevrejska Biblija (ono što hrišćani nazivaju Starim zavjetom) je jedan revolucionarni tekst, usmjeren na raskid sa kosmičkim religijama i uspostavu jedne iskustvene, istorijske, ljudske religije. Jednog novog pogleda na svijet, u kome ljudi više ne moraju da poništavaju sebe kako bi, tek utapajući se u bezvremene stalno iste rituale tobože postali važni, pukim učestvovanjem u tlapnjama izmaštanih kosmičkih događanja. Biblijski praznici ne slave više kosmičke događaje koji su se kao bajagi odigrali u božanskom svijetu, nego prizivaju u sjećanje istorijske događaje, božanske intervencije u ljudskoj istoriji. Tako, na primjer, Pesah slavi uspomenu na božanski obračun sa Misirom i njegovim bogovima, uključujući i faraona; Pedesetnica slavi uspomenu na uspostavu bilateralnog Saveza Boga i Izraela, oličen u prihvatanju Bogom datog Ustava, Tore ili Petoknjižja, itd. itd. itd. 

Radi se, dakle, o jednoj radikalnoj monoteističkoj dekonstrukciji ondašnje mitologije i  njenom pretvaranju u jednu koherentnu teocentričnu sliku svijeta, koja je i univerzalistička (postoji samo jedan Bog i svi ljudi imaju zajedničko porijeklo) i humanistička (svaki čovjek je stvoren na sliku Božiju) i slobodoumna. Ovaj potonji momenat je posebno bitan. Unatoč suštinskoj razlici između Boga i čovjeka, njihov je odnos uzajaman, tako da se biblijski likovi stalno prepiru sa svojim Bogom, koji je istovremeno (da stvar bude još interesantnije) i pisac đela u kome se i on i oni pojavljuju.  Naime, po jevrejskom vjerovanju, barem kada je u pitanju prvi dio Biblije ili Petoknjižje , autor đela je Bog, dok je Mojsije bio samo sredstvo daunloudovanja. I forma (uključujći i sve stilske posebnosti) i sadržaj Tore su đelo Božijih ruku.

Vele da samo neuspjele revolucije ostaju zauvijek svježe, dok one uspjele prolaze kroz periode okoštavanja, fosilizacije i savremenim jezikom rečeno „bajdenizacije“. Iako je monoteistička revolucija jedna od najuspjelijih revolucija u istoriji čovječanstva, biblijski tekst je sve samo ne dogmatska okamenina. Nije mi nepoznato da postoje i oni koji ga tako doživljavaju, ali prije će biti da oni projektuju svoje unapredno mrtvilo na Sveti tekst, nego li što je sam tekst – najživlji od svih tekstova ikada stvorenih, živi tekst Boga živoga – mrtav i umrtvljujući.

– Ja ne bih bio ja, kad vam na to pitanje ne bih odgovorio u desetercu.

Ne bih sebe ni na šta svodio,

nego što bih kad hotio biti,

to bi budi dok bi tako htjedi!

Čovjeko je najumaniteljne,

kad ga neko na ulogu svede,

mnogi već bi i sam sebe svedi,

i nečim se jedino proglasi,

ko da nikad drugo bio nije,

ko da nikad treće biti neće,

sa ponosom pošjetnice štampa,

ovaj prof’sor, a onaj inžinjer,

jedan pravnik, drugi arhitekta,

svaki sebi jedan znamen dava.

Men’ se čini e je priličnije,

stavit ime, pa onda ‘i’ slovo,

pa tek onda kak’u profesiju,

jednu, dvije, il koliko treba,

zanat kakav, hobi il talenat,

oko čega god se čoek zdaje.

Tako bi se jasno naglasilo,

da je čoek više od posla mu,

on je i to, a i svašta drugo.

Kada sam pročitao „Partizansku agadu” Šanija Altaraca, koju ste preveli na hebrejski, priznajem da sam ostao zatečen – jer sam se nekoliko puta od srca nasmejao duhovitim opaskama, a reč je o tekstu napisanom u vreme Holokausta. Može li se i u ovom slučaju govoriti o smehu, odnosno vedrini duha i životnom optimizmu kao svojevrsnom leku? 

– Naravno, tekstoterapija i liječenje humorom su drevne jevrejske metode nošenja sa traumama, kako negativnim (poput genocida koji su rimski varvari napravili nad stanovništvom Judeje prije dvije hiljade godina ili Holokausta koji je sveto rimsko carstvo njemačkog naroda napravilo nad potomcima žrtava rimskog genocida) tako i pozitivnim (sretanje s božanskom moći u vrijeme cijepanja Crvenog mora ili tokom sklapanja Saveza na Sinaju). Vjerujem da je Partizanska agada remek đelo. Da je u cjelini napisana na hebrejskom ili na engleskom već bi bila opšte mjesto u govoru o Holokaustu. Ja sam učini koliko sam mogao da je s Šanijevog konglomerata jezika (hebrejski, aramejski, ladino i srpski) u cjelini pretočim u hebrejski. Vrijeme će pokazati koliko sam uspio.

I Vaša proza obiluje duhovitim detaljima.  Iz tog ugla posmatrano, u kojoj meri su na Vas, pored književnih autoriteta koje često navodite, kao što su naši Kiš  i Andrić ili izraelski pisac Haim Sabato, uticali i autori poput  Efraima Kišona?

– Efraim Kišon ima istančan smisao za besmisleno i raskošan pripovjedački talenat. Bilo kako bilo, dosada ga obično nisam spominjao kada bih govorio o onima čijeg sam uticaja na vlastito stvaralaštvo svjestan. Nakon ovog vašeg uvida, jasno mi je da ću morati. Jedanput osvijetljena soba nikada više ne može biti onoliko mračna, koliko je to bila prije paljenja svjetla, makar taj lucidni interval trajao samo jedan jedini trenutak. Živa je istina da sam u đetinjstvu gutao Kišona, kako zbog užitka izazvanog načinom na koji se u njegovim đelima slama horizont očekivanja, tako i zbog činjenice da je u ono vrijeme (nakon prekida diplomatskih odnosa između SFRJ i Izraela) predstavljao jednu od rijetkih našejezičkih kulturnih veza sa Svetozemljem. Insistiranje na uključivanju barem dva vica i u najkraću socijalnu transakciju je opšte mjesto muške kulture Sarajeva, tako da sam svoju sklonost ka šeretskom dosada uvijek tako sam sebi objašnjavao, nikada ne paleći svjetlo u tom sobičku vlastite stvaralačke podsvijesti. Sada mi je, međutim, postalo jasno da humor kojim odišu moje pripovjetke ima tu neku kišonovsku crtu uzastopnih pogrešnih skretanja (stručnim žargonom rečeno – komedija grešaka). Za razliku od Kišona, ja uglavnom ne pišem humoreske, ali iznenadne autorefleksije, uvidi, pomaci ili odmaci mojih likova (ili moji vlastiti, u dijelovima teksta u ofu, da se poslužim terminom iz svijeta televizije) stvarno imaju taj neki kišonovski tvist.

Miroslav Stajić