Priča Nedeljnog Dnevnika: U zemlji “drugih ljudi”
NOVI SAD: Znao sam da idem u Zagreb, u Hrvatsku. Iako je to zemlja moga jezika, iako sam Hrvat, odlazio sam kao što bi otata Karlo išao u Njemačku. Tada to nisam znao. Spašavajući glavu, nisam ni razmišljao o tome da u Hrvatskoj žive "drugi ljudi", među kojima sam stranac na način na koji je otata u Njemačkoj bio stranac.
On nije bio Nijemac čije se njemstvo ogledalo u onima koji nisu bili Nijemci, pa je samo tako i moglo postojati, u svakodnevnom kontaktu s drugima, u čudnim jezičkim ceremonijalima nedeljnih ručkova, u arogantnom odnošenju prema hrvatskim fašistima, kada bi ovi htjeli napraviti premetačinu njegova doma. Moje hrvatstvo bilo je bosansko, ali još više od toga - kuferaško. Kuferašima se nazivalo ljude koji su se u Bosnu doselili u vrijeme cara Franje Josipa, iz različitih dijelova Monarhije. Oni su sa svojim kulturama i jezicima tvorili jedan izvannacionalni identitet, čiji je kulturni supstrat bio jači od njihove narodne pripadnosti. U mome slučaju, ili u slučaju moje obitelji, to znači da smo bosanski Hrvati u čiji su identitet upisani slovenstvo, njemstvo, talijanstvo, te još pokoja nacija bivše Monarhije. Da nije bilo Austro-Ugarske, nikada se ne bih rodio, jer se ni moji roditelji nikada ne bi rodili, jer se ni njihovi roditelji ne bi rodili, a jer se roditelji njihovih roditelja nikada ne bi sreli... U tom smislu moje rođenje je politički projekt.
Našavši se u Hrvatskoj, u zemlji "drugih ljudi", shvatio sam kako tu mogu provesti cijeli život, mogu biti i sretan, ali nikada neću biti jedan od njih. Kada budem izgovarao mi, to će najčeŠće biti lažno mi, ono mi od kojega je čovjeka pomalo sraM. Zato ću, češće nego - mi, izgovarati zamjenice - ja i oni. O sebi ću govoriti uglavnom ono što ljudi ne vole čuti, ili što sami nikada ne bi rekli, da se ne bi razlikovali od okoline. Svejedno je li razlika u pozitivnome ili u negativnom smislu, ali čim je razlika, čim se čovjek na bilo koji način izdvaja iz svjetine, ona stvara odbojnost.
U vrijeme mogao dolaska u Hrvatsku, to je bila etnički vrlo homogena zemlja, s devedesetak posto Hrvata i katolika, u kojoj se većina iznimno neprijateljski odnosila prema svima koji su pripadali nekoj manjini. To je neprijateljstvo bilo u osnovi državne ideologije, ali je bilo određeno i činjenicom što je u zemlji trajao rat i što je trećina njezinoga teritorija bila okupirana. Ulogu okupatora igrala je bivša JNA, a ulogu domaćih izdajnika igrali su pripadnici srpske nacionalne manjine. Međutim, neprijateljima su doživljavani i malobrojni hrvatski muslimani, jer su u to vrijeme, u jesen 1993, hrvatske vlasti pokrenule agresiju na muslimanska područja u Bosni i Hercegovini. Izvan nacionalnog koda neprijatelji su, unutar društva, bili još i ateisti, koji su građane podsjećali na četrdeset godina komunističke vladavine, a vjerojatno i na vlastito licemjerje po pitanju vjere u Boga. Dok je takva bila poželjna društvena norma, masovno su ga negirali, a sada kada se vrijeme promijenilo, jednako su masovno pohrlili u crkve.
Pritom, ljudi su uživali u svim tim svojim mržnjama i neprijateljstvima. Ali ni to nije ništa novo: nijedan osjećaj nije tako sveobuhvatan i ispunjavajući kao mržnja i ništa osim mržnje ne može od privatne postati javna i društvena emocija. Devedesetih godina, u vrijeme predsjednika Franje Tuđmana, Hrvatska je doista bila zemlja mržnje. Ta mržnja, uglavnom, nije bila usmjerena prema van, nego prema unutra, prema dijelovima vlastitoga društva, a onda i vlastite kulture, povijesti, identiteta, jezika... U Hrvatskoj se mrzilo i riječi, ako su te riječi zvučale nedovoljno hrvatski. A zvuk je često varao, ili je nedostajalo objekta mržnje, pa su ljudi uživali i u mržnji prema onome što s manjinama i s drugim identitetima nije bilo u vezi.
Čovjek može pronaći niz opravdanja da u takvim vremenima bude dijelom većine. Pogotovo ako je došao iz opkoljenoga grada, ako je tu bez ikoga svoga, materijalno nezbrinut, podstanar, intelektualni proleter... Napokon, Sarajevo su u opsadi i držali pripadnici naroda koji se u Hrvatskoj tada najstrastvenije mrzio. I što bi se onda protivilo razlozima da se uz takvu mržnju i pristane, da se bude socijaliziran i prihvaćen član društvene zajednice i da se, kako je i red, iz faze progonstva pređe u stanje nekakve društvene situiranosti? Ako zaboravimo moralne norme koje bi se tome protivile, a takve su norme uvijek problematične ako o njima govori pojedinac koji je suprotstavljen društvu, ako zaboravimo i to da mržnja također pretpostavlja izvjestan intelektualni i duševni napor - koji nekim ljudima ipak teško pada, onda je doista teško pronaći razlog zbog kojega bi se onaj tko 1993. godine stigne iz Sarajeva usprotivio vladajućem raspoloženju grada i zemlje u koje je stigao. Nisam toliko tašt da bih se pošto-poto morao razlikovati. I znam kako se iz takve razlike ne rađaju naročito povoljne životne okolnosti.
Miljenko Jergović
Iz knjige „Rod“. BOOKA, Beograd 2020.
