Priča „Nedeljnog Dnevnika”: Najpre smo bili majmuni, pa pračovjeci, pa ljudi, pa sveci

Kada sam se nakon pola sata spavnja vratio, ugasio sam televizor, a malena je rekla: “Ne gasi mi televizor!” “Ne može više”, rekao sam: “Moramo brzo u vrtić.” Ona je na to upitala: “A kako bi tebi bilo da ti gasim televiziju kad gledaš utakmicu?” “Ja sam tata”, rekoh. “Mogu upaliti i ugasiti kad ja hoću.” Ustala je i ratoborno isturila donju usnicu: “A ja sam dijete!” Onda je dodala optužujućim pogledom: “Reći ću opet!” “Ali taj smo kruh svi jeli, a vozili smo se u taksiju da ne zakasnimo tebi na predstavu.” Sjela je ljutito na krevet, neko vrijeme šutjela, gledala u ugašeni televizor i rekla: “Da nema mame, ti bi vani spavao na klupi.” “Ajde, obuci se.” “Neću”, nešto je črčkala olovkom po bilježnici. “Ajmo jednu igru: dok nabrojim do deset, da se obučeš“, predložih na granici strpljenja. “Može!”, rekla je i dok sam polako nabrojio do deset, a prošlo je par minuta, obukla se, pa sam se i ja nabrzinu obukao: zavezao cipele, oprao ruke, provjerio je li štednjak ugašen, curi li negđe iz slavine voda i izišli smo na hodnik čekati lift; kad je najzad došao, zamolio sam je da ne skače po njemu jer se možemo zaglaviti i ostati zarobljeni cijeli dan; obišli smo zgradu, ušli u vrtić, skokovitim je koracima odigrala školice nacrtane u predvorju vrtića: zatim smo otišli do harmonikastih vrata njezine grupe; pomogao sam joj da se izuje, navuče šlapice, našao mjesta za njezine crvene cipelice, poljubio je u kosu, jer mi je brada bockava, a ona to ne voli, pokucao na vrata, kimnuo tetama.

Krenuo sam odmah preko prazne tramvajske pruge u Art, naručio votku s ledom; sjedio sam, premetao po ustima tekućinu, buljio kroz oznojeno staklo; naručio jo jednu votku, gledao modri led kako se otapa u čaši; potom, preskačući misli, polako krenuo u stan, gđe sam opet neko vrijeme beskorisno buljio kroz prozor: prošao je vlak, dugo je prlazio, pun vagona ugljena, poput nagomilanih želja; kad sam se probudio, ustao sam, otišao u vrtić; pokucao; malena je baš slagala drvene kocke, onda me je ugledala, potrčala mi u zagrljaj, najviše zbog toga volim dolaziti u vrtić.

Ođenuo sam je, odveo u park; kad smo stigli, odmah smo otišli do jezera; sjeo sam na klupu i udišući miris drveća gledao patke kako plove po blistavoj površini vode. Curica je hodala oko jezera, iz dlana bacala žirove patkama, uranjale su glave u vodu, a ona se tomu glasno smijala; njezin smijhe prepletao se sa svime što nas je okruživalo; neko drugo dijete, puno plikova, došlo je do svoje bake, imalo je ispruženu stisnutu šaku i pitalo baku: “Znaš šta imam?” Baka ga je gledala; ono otvori šaku i pokaza okrugli kamenčić. Onda ga ugura u yep i zagrize zubima nadlanicu gde ga je valjda zasvrbjelo.

Otišli su,  pa smo ostali sami pored zrcalna jezera: sjedio sam i promatrao kako se listovi oko mene pune bojom; patke su se stalno okretale u vodi, kao komadi srebra, a sve jači sjaj sunca kao da ih je stalno održavao u pokretu; drveće je šumjelo, u lišću zadržavalo svoj miris; onda su patke u skladnu lepetu hodale po površini vode uglačane sunčevim sjajem; dok sam gledao dijete kako se igra, promatrao trkače kako snagom cijelog tijela naporno trče i osluškivao kako ispod zemlje teče gusta mreža vode, činilo mi se da je svako vrijeme provedeno s đetetom sveto vrijeme. “Jesi gladna?”, pitam. Ona dotrči i ispruži ruku, a ja joj na dlan stavim jabuku, koju sam prije toga protrljao između dlanova. Čulo se kako joj zubi ulaze u jabuku; još sam neko vrijeme sjedio i promatrao je kako na klupi jede, slažući slobodnom rukom žirove po veličini, onda sam rekao da idemo polako prema kući; još se neko vrijeme premještala po klupi, kimnula i potrčala za mnom. “Koje je ovo drvo?”, stigla me je; pogledao sam natpis na pločici ispod drveta i rekao: “Trešnja.” “A ovo?” Opet sam u prolazu pogledao pločicu i rekao: “Hrast.” Onda je, kada smo izbili na asfaltirani put, a iz zoološkog vrta čula se životinjska rika, rekla: “Tata, najpre smo bili majmuni, pa pračovjeci, pa ljudi, pa sveci, je li tako?” Pružio sam korak i rekao: “To pitaj mamu.”

Damir Karakaš

Odlomak iz romana “Okretište”. BOOKA, Beograd 2022.