SIMBOL VERE I STRADANJA Svetinja nastala iz pepela, mesto koje Srbi ne zaboravljaju
Živeli u Beogradu ili mu samo došli u posetu, prilično je izvesno da ćete čuti svakog sata tokom dana umilni zvuk zvona, koji dopire sa Vračarskog platoa.
Velelepni Hram Svetog Save služi na ponos svima, pa ne čudi što je i jedna od najpoznatijih i najposećenijih beogradskih atrakcija.
Iako je podignut na mestu na kome su 1594. godine spaljene mošti Svetog Save, što je i jedan od najtragičnijih događaja u istoriji naše zemlje, Hram ima posebno mesto u dušama i srcima vernika.
Prošlo je čak tri veka od surovog kažnjavanja srpskog naroda, kada su turski osvajači odlučili da spale mošti utemeljivača autokefalne crkve, dok nije osnovano Društvo za podizanje Hrama Svetog Save na Vračaru. Na zvaničnom sajtu ove Svetinje je navedeno da istorija Hrama upravo u tom trenutku i počinje.
Tada najugledniji građani Beograda, njih stotinu zaslužni su za osnivanje pomenutog društva.
Svetosavska zvona
Unutrašnjost Hrama i kripta koja se u njemu nalaze, psoebna su priča, ali zvona takođe zavređuju pažnju. Ima ih ukupno, ni manje ni više nego 49.
Četiri od njih su takozvana klateća zvona. Smeštena u jugozapadnom zvoniku, ona su ujedno i najveća među svim svetosavskim zvonima.
Prečnik najvećeg među svim zvonima je 204 centimetra, dok je svega 20 centimetara prečnik najmanjeg od zvona na Hramu Svetog Save. Iako 11 kilograma teži najmanje zvono, ono najveće ima težinu veću od šest tona.
Svih 45 zvona, koji čine karilon u zvoniku zajedno imaju težinu od 19 tona.
Interesantno je pomenuti da je svako zvono na Hramu darovao neko, tako da je na svakome od njih i upisano ko ga je ovoj Svetinji poklonio.
Zvona u karilonu su tako podešena da se na svakih sat vremena u toku dana mogu čuti određeni taktovi iz himne koja je posvećena Svetom Savi.
Dug put do velelepne crkve
I mada je danas Hram Svetog Save postao jedan od najpoznatijih simbola Beograda, ali i Srbije, put do ove Svetinje nije bio zapravo jednostavan.
Samo nekoliko decenija nakon što se naša zemlja oslobodila viševekovne turske vlasti doneta je odluka o osnivanju društva, koje je imalo za cilj podizanje ovog veličanstvenog zdanja. Prošla je gotovo čitava decenija dok nije zvanično raspisan konkurs sa vrlo strogo definisanim pravilima. Osim obaveze da crkva bude izgrađena u srpsko-vizantijskom stilu, prispeli projekti je trebalo i da zadovolje zahteve o odvojenom zvoniku i o površini unutrašnjosti hrama, za koju je bilo propisano da treba da se kreće u rasponu od dve do 2.500 kvadrata.
Iako su svih pet radova, koliko ih je prispelo na konkurs, poslati u Petrograd, Imperatorskoj akademiji umetnosti, nijedan od projekata nije odobren.
Sve je opet stopirano zbog ratova koji su to doba vođeni, da bi po završetku Velikog rata pomenuto društvo bilo obnovljeno. Iste te, 1919. godine se osniva i novi Odbor, na čijem čelu se našao tadašnji patrijarh Dimitrije.
Raspisuje se ubrzo i novi konkurs sa izmenjenim uslovima. Stil gradnje ostaje isti, ali je bilo potrebno da bude osavremen, dok je propisana površina oko tri hiljade kvadratnih metara. Dodat je tada još jedan zahtev, koji je podrazumevao da je unutrašnji prostor trebalo da bude toliki da u njemu može biti pristupno šest hiljada ljudi.
Novoformirani Odbor bira projekat koji su izradili arhitekte Nestorović i Aleksandar Deroko. Tačnije, Nestorovićev rad je bio drugonagrađeni, dok je Derokov rad ovenčan visokom ocenom na tom konkursu i najpre zato što je ovaj čuveni arhitekta bio poznat po tome što odlično poznaje umetnost iz perioda srednjeg veka. Pet godina nakon toga, 1935. godine počinje i izgradnja Hrama Svetog Save na Vračaru, koja je kasnije prekinuta tokom Drugog svetskog rata, da bi bila nastavljena tek 1985. godine.
U prvoj deceniji ovog veka završeni su spoljašnji radovi, dok je 2020. godine završeno i uređenje unutrašnjeg dela Hrama Svetog Save.