(NE)ZABORAVLJENI: OLGA GERE PULIĆ, NAŠA PRVA ATLETIČARKA OSVAJAČICA EVROPSKE MEDALJE Zbog komšinice „osuđena” na srebrna odličja
Zamišljajući da koračamo kroz hodnike vremena, jer ove naše priče predstavljaju upravo takav put, naišli smo na “putokaz” koji nas je odveo ka vratima Novosađanke Olge Gere-Pulić, nekada sjajne skakačice uvis.
I danas vitalna 82-godišnjakinja, bez ikakvih problema, pristala je da evocira uspomene na neko davno prošlo, sportsko i ne samo takvo vreme, kada je bila u jugoslovenskom, evropskom i, slobodno možemo to da primetimo, svetskom vrhu u atraktivnoj atletskoj disciplini i kada je, kao od šale, rušila državne rekorde i osvajala vredne medalje, zbog kojih je zaslužila i nacionalno priznanje.
- Rođena sam 27. septembra 1942. godine u Novom Sadu, u blizini stadiona Vojvodine, u današnjoj ulici Braće Ribnikar - počela je gospođa Gere-Pulić. – Išla sam u osnovnu školu “Vasa Stajić” i, da budem iskrena, sport me baš i nije tada interesovao. Tek u školi sam pokazala prve znake atletskog talenta, jer sam pobedila na međuškolskom takmičenju u skoku uvis na Đačkom igralištu. Moj nastavnik fiskulture bio je trener rukometašica Vojvodine, pa me je, 1956. godine, uvrstio u tim, u kojem sam bila golmanka. Naredne godine opet sam pobedila na takmičenju u skoku uvis, savladavši visinu od 146 cm, kada mi je prišao jedan trener iz AK Vojvodina i pitao me da li želim da treniram atletiku. Bilo mi je to blizu, otišla sam na stadion i tokom nekoliko narednih meseci trenirala sam sama, bez trenera.
Dva priznanja „Dnevnika”
Dva puta je naša sagovonica, u tradicionalnoj „Dnevnikovoj“ anketi, bila proglašavana za najbolju sportistkinju Vojvodine. „Prvi put mi je Dnevnikov pehar pripao 1958. godine i tu fotografiju i danas čuvam uramljenu u sobi. Bilo mi je to veoma drago priznanje, baš kao i ono koje sam dobila 1962, posle osvajanja srebrne medalje na Prvenstvu Evrope u Beogradu”.
U tim godinama “kraljica sportova” bila je u povoju, pa ne čudi takva situacija.
- Radila sam s grupom pionirki, imala sam samo 14 i po godina, da bi mi, posle nekog vremena, prišao Jovan Dragosavac, koji se vratio iz Engleske i predložio mi da postane moj trener. Tako je počela naša saradnja, 1957. godine… Skakala sam “horajn” stilom - iako su tada već svi koristili „stredl” - istim onim kojim je to činila i slavna Fani Blankers-Kun, koja je 1948. pobedila na Evropskom prvenstvu. Dragosavac me je savetovao, malo mi pomogao u tehnici i to je bilo – to. U to vreme volela sam da čitam i da se igram na ulici, ali je, eto, atletika prosto ušetala u moj život.
Kako to obično biva, stvari su počele da se nižu nekim vlastitim tempom, pa je, 1958. godine, Olga imala i prvo veliko takmičenje.
- Tada nisu postala juniorska prvenstva, već samo seniorska, pa sam u februaru otišla u Zagreb, na takmičenje u sali i postavila državni rekord. U maju je, u Novom Sadu, bilo neko nadmetanje, na kojem je skakala i ondašnja rekorderka Maša Stanulović, čiji najbolji rezultat je iznosio 159 cm. Iako su se svi sjatili oko nje, tu mislim i na novinare, koji su verovali da će da obori rekord, ona u tome nije uspela, ali ja jesam. Prekočila sam visinu od 160 cm, postala rekorderka, sa samo 15,5 godina, što mi je omogućilo da odem na Evropsko prvenstvo u Stokholmu, gde sam bila najmlađa članica naše reprezentacije. Tamo sam upoznala Jolandu Balaš iz susedne Rumunije, svetsku rekorderku, koja je već u to vreme preskočila, mislim, 191 cm, a bila je tamo i Ruskinja Čenčikova. U finalu sam osvojila deveto mesto, što je, sam po sebi, bio ogroman uspeh i pokazatelj da imam talenat za veće domete.
Angelina i Adriana prave naslednice
Današnje mlade zvezde srpske atletika, Angelina Topić i Adriana Vilagoš, tokom poslednjih godina beleže sve vrednije rezultate i osvjajaju medalje na najvećim takmičenjima. Olga pomno prati njihov razvojni put. „Angelina je osvojila srebro na Evropskom prvenstvu, mlada je i ima atletski pedigre. Poznajem njenog oca Dragutina i mislim da će tek da ostvaruje dobre rezultate, pod uslovom da nastavi s pravim razvojem. Dobro skače, liči mi pomalo na mene: hladnokrvna je na skakalištu, mentalno je spremna i verujem da će uskoro uspeti da preskoči dva metra. Ona i Adriana Vilagoš su izuzetno talentovane i predstavljaju sjajnu budućnost za našu atletiku”.
Svake godine bile su organizovane Balkanijade, koje su tada bile jako i respektabilno takmičenje.
- Tokom gotovo čitave moje karijere, pratila sam Jolandu, a ona je bila nepobediva. Večito sam osvajala druga mesta i osam godina zaredom pripadale su mi srebrne medalje na Balkanijadama. Tek 1966. godine, na EP u Budimpešti, uveden je hormonski test i ona se nije pojavila, pa sam, napokon, osvojila zlatnu medalju na šampionatu našeg poluostrva, koji je održan u Sarajevu.
Zanimljivo je to što je Olga Gere-Pulić najbolja ostvarenja beležila u parnim godinama, dok su one neparne donosile periode blage stagnacije.
- To je zaista zanimljiva činjenica. Između 1958. i 1962. godine, osam puta sam obarala državni rekord. U međuvremenu, 1960. godine bila sam učesnica Olimpijade u Rimu, ponovo najmlađa u našem timu i tamo sam osvojila poziciju između devetog i 13. mesta, preskočivši 165 cm u finalu. U životu sam prihvatala stvari nekako normalno, pa nisam bila uzbuđena, niti euforična zbog toga što se takmičim na najvećem sportskom događaju.
U znaku broja osam
Osam puta bila je naša sagovornica prvakinja Jugoslavije, a u isto toliko navrata obarala je državne rekorde. Svemu tome valja dodati i osam vicešampionskih titula na Balkanijadama, s tim da je iz, iz devetog pokušaja, stigla i do zlatnog odličja. Karijeru joj je, dakle, obeležio broj osam.
Evropsko prvenstvo 1962. godine, održano je na Stadionu JNA u Beogradu, a na njemu je visašica iz Novog Sada ostvarila najveći uspeh u karijeri, osvojivši srebrnu medalju, prvu u istoriji za jugoslovenske atletičarke.
- Od oktobra 1961. godine, preselila sam se u sportski centar u Košutnjaku, u Beogradu, gde sam trenirala na DIF-u, pripremajući se za taj događaj. Radila sam s trenerima reprezentacije Jugoslavije, iako uslovi nisu bili ni približno takvi kakve danas imaju sportisti. Primera radi, skakali smo na stazi od šljake, a skok nam se završavao u pesku, a ne na strunjačama. Prvi put sam na tartan stazi i na sunđere skakala tek pred kraj karijere, 1968. godine. Uslovi su bili jezivi i bilo je situacija kada bih se pošteno ugruvala posle nekog skoka, ali, takvo je vreme bilo. Elem, na EP sam skočila 176 cm, što je bio treći najbolji skok u svetu, popravila nacionalni rekord i stigla do srebrne medalje. Pobedila je Balašova, s preskočenih 181 cm, a ja sam pokušala i na visini od 179 cm, ali je uzbuđenje učinilo svoje. Danas, kada se toga setim, možda sam imala i taj skok u nogama, ali prepuno gledalište je eksplodiralo kada sam stigla do medalje i, jednostavno, dalje nije išlo. Bila je to jedina medalja za Jugoslaviju na tom prvenstvu, a nekako se nije očekivalo da ću baš ja da je osvojim.
Sledeća stanica bile su OI u Tokiju, 1964. godine.
- Iako sam uvek bila prilično smirena, u Japanu sam ipak bila pomalo uzbuđena, zbog ukupne atmosfere, prelepe organizacije i svega drugog. U finalu sam osvojila sedmo mesto, a upravo te godine prestala sam da radim s Jovanom Dragosavcem, koji je otišao za kondicionog trenera FK Vojvodina. Počela sam da radim s mojim sadašnjim suprugom Zdravkom Pulićem i to se nije promenilo ni godinu kasnije, kada se Dragosavac vratio.
Venčani kum Pavle Malešev
Venčani kum Olgi i Zdravku je poznati Novosađanin, nekadašnji atletičar i novinar „Dnevnika“, Pavle Malešev. On i Olgin suprug dele ljubav prema ribolovu, pa često zajedno pecaju na Begečkoj jami.
Prvo dvoransko EP održano je u nemačkom Dortmundu, 1966. godine. I na njemu je Olga zablistala.
- Ponovo sam bila srebrna, a zlato je pripalo, naravno, Jolandi Balaš. Tada sam do odličja stigla uz supruga Zdravka, tako, da, eto, i on ima vredan trofej u kolekciji. Navikla sam bila da na internacionalnim takmičenjima širom Evrope, najčešće pobeđujem i nekako mi je bilo sve to normalno. Tim pre što u našoj zemlji nisam imala pravu konkurenciju, jer su devojke skakale između 145 i 150 cm. Te godine bila sam peta, sa 171 cm, na EP na otvorenom u Budimpešti.
Sportistkinja SFRJ
Za sjajne rezultate, što je sasvim logično, Olga Gere-Pulić dobijala je u našoj zemlji veliki broj nagrada. „U Zagrebu, 1960. i 1962. godine, bila sam proglašavana za najbolju sportistkinju Jugoslavije. Bio je to veliki izbor, što mi je puno značilo, naravno, uz Dnevnikovo priznanje u Vojvodini. Lep je utisak koji donosi to što znaš da si najbolji u svojoj zemlji, ali ostala sam normalna, iako sam, duboko u sebi, bila ponosna na sve to”.
Posle toga, stigle su prinove u porodici.
- Rodila sam ćerku Tanju i nisam se takmičila, a 1968. i 1969. probala sam da se vratim, nije išlo onako kako sam zamislila i završila sam karijeru. Već u maju 1970. godine porodično smo napustili Jugoslaviju, otišli smo u Johanesburg, u Južnoj Africi, gde smo ostali pune 42 godine. Tamo nam se rodio sin Bojan i, tek kada su deca odrasla, udala se i oženila, počeli smo da planiramo povratak kući. Ćerka se udala u Australiji, sin se skućio u Engleskoj, pa smo muž i ja rešili, 2012. godine, da se vratimo u našu zemlju, u Futog. Mene posebno mučila je nostalgija i želela sam da dođem kući, tamo gde sam i rođena...