Pogled s tribine: VAR ubija draž i dušu igre
Kakvo je vreme došlo, više se o VAR-u (video assistant referee) u fudbalu priča, nego o lepoti igre koja je na svim meridijanima sveta prihvaćena kao najvažnija sporedna stvar na svetu.
Lepota fudbalska jeste upravo u njegovoj jednostavnosti i prihvatljivosti svakome i svugde, gde postoji minimum prostora da se lopta zakotrlja.
VAR vidi mnogo, ali ne vidi sve, jer zanemaruje osnovnu nit, draž igre. To bi bila i osnovna konstanta upravo završenih utakmica Superlige u Subotici i Kruševcu. Po ko zna koji put VAR je usložio i do apsurda doveo igru koja je u svojoj suštini jednostavna i lepa i koja svojim protagonistima omogućava da nizom poteza demonstriraju svu lepotu takmičarskog sadržaja.
Stigli smo u fazu kada na primenu pravila u fudbalu, osim živog čoveka, odlučuje tehnologija! A, uz tehnološka dostignuća, stiže i svojevrstan paradoks: što nam tehnologija više tumači pravila, sudije su sve nemoćnije da se izbore za slobodno sudijsko uverenje, vekovni, do fudbalske doktrine uspostavljeni, temelj fudbalske postojanosti i trajanja, bez preke potrebe za menjanjem suštine!
Bez sumnje, VAR tehnologija, ozvaničena 2018. godine na Svetskom prvenstvu u Rusiji, unela je planeternu revoluciju u fudbal. Ali, donela je i brojne dileme i neizbežno pitanje: u kojoj meri su stručnjaci, fudbaleri, treneri, navijači, kao i šira javnost pripremljeni da prihvate i prate napredak i „tehnološku kulturu“ praćenja jednog ekipnog sporta kao što je fudbal. Ono što se događalo poslednjih nedelja kod nas kao i, prisetimo se, na pojedinim evropskim utakmicama tu dilemu podiže „na kub“.
Kao ključno, nameće se pitanje: ko zapravo sudi utakmicu, glavni sudija ili VAR tehnologija? Preciznije naznačeno: ko kome, u svim spornim slučajevima, „čuva leđa“? Zvanično, glavni sudija prihvata ili ne prihvata sugestiju VAR-a. Međutim, utisak je, a i praksa je to potvrdila, da je odluka konačna još u VAR sobi, ili je doneta na nekom drugom mestu!
Hteli mi to ili ne, VAR tehnologija postala je realnost i sastavni deo savremenog fudbala. Teško s njom, a još teže bez nje. Vremenom, ostaće samo nostalgično prisećanje na sudije profila Pjerluiđija Koline koji je umeo i da pogreši i da sopstvenu grešku javno prizna, uz aplauz i odobravanje. Tehnologija, polako ali sigurno, u drugi plan gura delioca pravde i njegovo „slobodno sudijsko uverenje“ na kome se temelje duh i draž pravila fudbalske igre.
Kosta Rajević