Vojvodina- ukras države Srbije gde se prepliću kulture, ali nema govora o nekoj novoj naciji
Svedoci smo postojanja, poslednjih godina a u najnovije vreme nekako najintenzivnije, ideji stvaranja nekakve zasebne vojvođanske nacije. Njeni propagatori i protagonisti se nalaze među pojedinim političarima, javnim i kulturnim radnicima, novinarima, ali i u delu akademske zajednice i to među raznim strukama.
Ideja o autonomiji Vojvodine izvorno srpska
Svima je zajedničko, osim iste ili vrlo bliske ideologije, nerazumevanje istorijskih procesa i zlonamerno i jednostrano tumačenje istorije, te nepoznavanje šireg konteksta. Svaka regionalna posebnost ima svoju neku specifičnost i genezu nastanka. Kada je u pitanju Vojvodina, misao o njoj se rodila među Srbima u Habzburškoj monarhiji tokom 18. i posebno 19. veka, u vreme buđenja i stvaranja modernih nacija. Ta ideja se odnosila na zasebnu teritoriju kojom bi Srbi upravljali u okviru Monarhije. Njeni nosioci su bili najobrazovaniji predstavnici onovremene srpske elite, ljudi koji su govorili po nekoliko jezika i školovali se na uglednim licejima i univerzitetima svoga vremena. Čak i ideja o autonomiji Vojvodine kao istorijske pokrajine između dva svetska rata u Kraljevini Jugoslaviji bila je izvorno i suštinski srpska.
Neo-Vojvođani se pozivaju na različitost kad im odgovara
Međutim, savremeno pozivanje na nekakvu zasebnu vojvođansku naciju vezuje se isključivo za period nedemokratskog i totalitarnog sistema koji je zavladao našom zemljom nakon 1945. godine, a kulminaciju imao u antisrpskom ustavu iz 1974. godine koji je, prema mnogim stručnjacima za istoriju HH veka, utro put i raspadu Jugoslavije. Verovatno ono što je najneverovatnije kod neo-Vojvođana jeste pozivanje na multikulturalnost i različitost, ali samo u onom domenu koji njima odgovara. Odnosno, dok taj identitet nije srpski, pravoslavni i dok nije vezan recimo za Srbe iz Republike Srpske. Isto tako, ne zaboravimo da su njihovi ideološki očevi, partijski saborci donosilaca ustava iz 1974. godine, srušili jermensku crkvu u Novom Sadu, a da su oni na koje se tako ponosno pozivaju, rušili crkve i sinagoge nakon rata, i vršili masovne zločine 1944. i 1945. godine čak i nad celim narodima. O oduzimanju imovine građanima Vojvodine, te crkvama i verskim zajednicama da ne trošimo reči ovom prilikom.
Sa druge strane, čitav prostor današnje AP Vojvodine, je bezmalo milenijum i po prostor na kome su se zaista ukrštale i ostavljale svoj trag raznorodne kulture. Ta međusobna prožimanja i uticaji od ove regije, kao i mnogih drugih u Evropi i svetu, stvorili su jedan prostor koji je danas svakako ukras države Srbije. Ali preduslova za nekakvu novu naciju, sem u zlonamernim glavama, apsolutno ne može biti.
Boris Stojkovski, istoričar