Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Tema „Dnevnika”: Šta su danas uspešni ljudi radili u mladosti

01.05.2018. 20:46 21:20
Piše:
Izvor: Miloš Vučević, foto: Dnevnik (F. Bakić)

U mladosti su radili na njivi, raznosili novine, bavili se sitnom trgovinom, a danas su poznata lica, uspešna u mnogim oblastima javnog života.

Radne navike koje su stekli, kako kažu, mnogo su im kasnije trasirale životne puteve. Privrednici, direktori, glumci, scenaristi, kulturni radnici, političari, društveni aktivisti, većina je svoj prvi posao, ali i prvu zaradu, ostvarila van oblasti i delatnosti kojom se danas bave.

Novi Sad je proglašen za Omladinsku prestonicu Evrope 2019. godine, a koordinator inicijative OPENS Vukašin Grozdanović prepoznatljivo je lice te organizacije. Prvi posao imao je 1999. godine u rodnoj Subotici kao srednjoškolac. I tada je imao posla s medijima, ali na drugi način – bio je raznosač novina.

„Novine stignu na jedno mesto i ja ih raznesem na četiri-pet subotičkih trafika“, priseća se naš sagovornik.

„To je, naravno, bilo rano ujutru. Ustanem oko pet, odem biciklom tamo i trebalo mi je oko dva-tri sata da isporučim novine do svih trafika. Radio sam mesec dana, možda malo duže, i sećam se da sam od prvog posla dobio toliko novaca da mi je malo falilo da kupim patike.“

Iako se ne može okarakterisati kao posao, prvi novac doneo mu je fudbal. Naime, organizovao je mini-turnire u fudbalu.

„Kad odemo kod babe i dede, koji su živeli u Odžacima, brat i ja, koji smo bili najbolji u fudbalu, organizovali smo turnir s decom iz ulice i svako je za učešće uplaćivao neke sitne novce. To je bio nagradni fond koji je pripadao pobedniku turnira. Pošto smo bili najbolji u fudbalu, najčešće smo i pobeđivali, pa i zarađivali“, zaključuje Grozdanović.


Miloš Vučević: Sve po redu do advokatske kancelarije

„U mom slučaju je sve išlo po onom redu: vojska, fakultet, prvi posao“, kaže novosadski gradonačelnik i potpredsednik Glavnog odbora Srpske napredne stranke Miloš Vučević.

„Ja sam poslednja generacija koja je posle gimnazije služila vojsku. Potom sam učio i tek kada sam završio Pravni fakultet, zaposlio sam se kao advokatski pripravnik i zaradio svoju prvu platu. I tako je krenulo.“

Ipak, u svojoj advokatskoj karijeri, a kasnije i političkoj, imao je i težačkih poslova za koje nije bilo finansijske naknade.

„Sećam se svoje prve mobe. Bilo je to na gradilištu kuće mog sadašnjeg kuma. Radilo se baš onako udarnički, uz sve ono neophodno za dobro raspoloženje na jednoj radnoj akciji“, naveo je Vučević.


Slobodan Cvetković je na čelu Novosadskog sajma, najstarije sajamske kuće u državi. Preduzetnički duh negovao je odmalena.

„Brao sam trešnje i cveće na vikendici u Čortanovcima pa prodavao ispred svoje zgrade Novom Sadu“, kaže Cvetković za „Dnevnik”.

„To mi je prvi posao kojeg se sećam. Posle sam radio preko studentske zadruge i selio Vojvođansku banku iz zgrade u Ulici Modene 5, gde je Socijalistička partija Srbije.“

Selidba banke iz zgrade SPS-a, može se reći da je u njegovom slučaju imala i posebnu simboliku jer je godinama kasnije u toj istoj zgradi izabran za sekretara Izvršnog odbora SPS-a za Vojvodinu. Osim funkcije direktora Novosadskog sajma, što se političke pozicije tiče, Cvetković je i aktuelni predsednik Gradskog odbora socijalista Novog Sada.

On navodi da su mu poslovi koje je radio u mladosti mnogo pomogli, pre svega oko shvatanja i pristupa poslu i poslovnim obavezama.

„Vrlo rano sam počeo da zarađujem svoj novac. Taj džeparac nije bio poklonjen već zarađen, i samim tim, na taj dinar drugačije gledaš. To me je naučilo da ne budem alav jer znam da posla i novca nikada neće nestati, samo treba da budeš spreman da odgovoriš na izazove i zasučeš rukave. Znam i da, Bože zdravlja, uvek mogu da zaradim za sebe i porodicu“, ističe Cvetković.

Dragoljub Zbiljić je vlasnik kompanije „Energotehnika – Južna Bačka”, jedne od najvećih u Srbiji u toj oblasti, a njegov prvi posao vezan je za trgovinu obojenim metalima.

„Pošto sam bio đak i student za primer, sve je išlo nekim svojim tokom“, rekao je Zbiljić.

„Nakon završetka studija, počeo sam da radim u firmi koja se bavila obojenim metalima, što je, inače, moja velika ljubav, pošto sam rođen u Boru. Rastao sam uz rudnik bakra i bakar je nešto što je obeležilo moj život. Najpre sam radio trgovinu obojenim metalima, najviše bakrom, i to u firmi RSGV iz Novog Sada, u kojoj sam 2002. godine počeo na poziciji u prodaji.“

Dugogodišnji direktor Gradske bibiloteke u Novom Sadu Dragan Kojić svoje poslove u mladosti započeo je u vreme studija, a vičan peru, bavio se i novinarstvom, ali se nije libio ni radova u voćnjaku. Kao studentu, svaki prihod mu je bio izuzetno značajan.

„Radio sam kao novinar-saradnik za više listova, neko vreme i za „Dnevnik”, ali sam i nosio gajbe u kaćkom voćnjaku i brao jabuke“, evocira uspomene Kojić.

„Bila je to dobra dopuna džeparca. Posle sam počeo da radim na Tribini mladih, prvo kao urednik društvene tribine, a na kraju sam postao direktor Tribine mladih 1977. godine.“


Časovi matematike

Direktor Gimnazije „Jovan Jovanović Zmaj” dr Radivoje P. Stojković već 16 godina je na toj funkciji. Najstarija novosadska gimnazija, koja je za više od dva veka postojanja iznedrila mnogo značajnih imena nauke i kulture, uključujući i Jovana Jovanovića Zmaja po kom danas i nosi naziv, ima na čelu čoveka koji je svoj život posvetio prosveti i nauci pa je i prvi dinar zaradio u struci. Matematičar i informatičar po obrazovanju, prvo iskustvo kao predavač imao je u studentskim danima.

„Za vreme studija sam davao časove matematike“, navodi Stojković. „U početku za džeparac, a kasnije nisam ni naplaćivao. Po završetku studija, zaposlio sam se u školi pa sam počeo i da zarađujem kao prosvetni radnik.“


Direktor Zavoda za zaštitu spomenika Novog Sada Siniša Jokić odrastao je u Somboru i prvi posao imao je kao srednjoškolac u vreme letnjeg školskog raspusta, i to na njivama Poljoprivredno-industrijskog kombinata „Sombor”.

„Celo leto smo išli u kukuruze da čupamo metlice i skupljamo slamu u kamare“, priseća se Jokić.

„To su bili prvi poslovi koje sam radio za novac. Dnevnice nisu bile loše.“


Jokić: u pola šest na zbirno mesto...

„Obučeš radnu garderobu, dođeš u pola šest na zbirno mesto. Poneseš doručak i onda dođe PIK-ov autobus i vozi nas na njivu. Od šest sati do 14-15 sati berete metlice ili tovarite slamu i onda vas autobus vrati na stajalište. Nije bilo lako na njivi. Leto, vrućina, zemlja, isparenja, ti žedan, radiš...“


Rad na njivi sa sobom je, osim zarade, nosio i rano ustajanje, jer se do njive stizalo organizovanim prevozom i nije bilo druge mogućnosti da se tamo stigne.

„Svaki put kad ustaješ misliš – još danas radim i neću više. Ali kad se vratiš posle radnog dana sa zarađenim novcem, onda odlučiš da ideš i sutradan“, kaže Jokić.

„Išli su i moji drugari. Radili smo 15, 20 ili mesec dana preko leta. Neko se od toga izdržavao, ali meni to nije bilo potrebno. Meni je to bio izazov, da kao dete zaradim svoj novac.

A. Savanović, M. Ristić, S. Savić

Akteri „Državnog posla

Škorić nosi bandere

I akteri „Državnog posla”, koji na šaljiv način predstavlja kako funkcioniše državna služba u kojoj se ništa ne radi, a plata prima, u stvarnom životu su prilično preduzimljivi kada je reč o prvim poslovima.

Nikola Škorić je u srednjoškolskoim danima prihodovao od fizičkih radova.

„Bilo je to preko studentske zadruge, kada sam imao 17 godina“, kaže popularni lik iz „Državnog posla”, mnogima poznatiji kao Dragan Torbica.

„U pošti smo nosili bandere i stare akumulatore. Bilo je naporno, ali smo bili i pošteno i na vreme plaćeni za ono što smo uradili.“

Banjac prodavao stripove

Glavni arhivator u popularnoj seriji ima farmu pilića, a u stvarnom životu Dimitrije Banjac u ranoj mladosti osetio je čari trgovine.

„Završio sam peti razred osnovne i na letnjem raspustu prodavao sam stripove iz edicije „Zlatna serija” i „Lunov magnus strip”, „Komandanta Marka”, „Zagora”...“, priseća se prvih zarađenih para Torbičin drug iz kancelarije Đorđe Čvarkov.

„Bilo je to u poznatom prolazu kod škole „Žarko Zrenjanin” na Limanu. Prikupilo se za džeparac.“

Mlađa skupljao šljive

Koscenarista „Državnog posla” i radio-voditelj, deo popularnog dvojca Daško i Mlađa, Mladen Urdarević prvi posao imao je već u osnovnoj školi.

„Bio sam baš klinac, niži razred osnovne škole svakako“, kaže Mlađa.

„Nas nekoliko skupljali smo šljive u voćnjaku nekog poljoprivrednog dobra. Ne sećam se ko nas je i kako angažovao, ali znam da smo za dobijeni novac mogli da kupimo dovoljno sladoleda, što nam je tada bilo najvažnije.“

Ištvan Pastor: Radne navike poneo iz porodičnog doma

Predsednik Skupštine Vojvodine i lider Saveza vojvođanskih Mađara Ištvan Pastor prvi dinar u kuću, kako kaže, doneo je tek nakon završetka Pravnog fakulteta. To ne znači da pre toga nije stekao radne navike, jer je kao dete sa sela bio angažovan na raznim poslovima od najranije mladosti.

Do osme godine je živeo u selu Majdan u Banatu, nedaleko od mađarske i rumunske granice, a onda se preselio u Suboticu. U njegovoj  porodici je važio princip da se odmalena učestvuje u obavljanju uobičajenih poslova.

„Moji zadaci od pete-šeste godine bili da s bunara donosim vodu jer u selu nije bilo kućnog vodovoda“, kaže predsednik Skupštine Vojvodine.

„Druga obaveza je bila da idem do dućana, a preko leta sam terao guske na ispašu i morao da vodim računa o njima. Tu sam obavezu imao s ostalom decom jer je i odlazak po vodu na bunar i teranje gusaka na ispašu bila obaveza dece tog uzrasta. Kako sam odrastao, tako sam dobijao sve složenije i značajnije zadatke. Znalo se preko dana kad se moralo raditi, a kad se može igrati. Nismo se mogli igrati kad je to nama padalo na pamet.“


Bilo je to drugo vreme

„Ja sam čovek iz drugog vremena, bar po pitanju perioda odrastanja. To je vreme od početka šezdesetih i sedamdesetih. Što se tiče sticanja radnih navika i odnosa prema radu, to je bio sigirno drugačiji period, koji se teško može uporediti s ovim današnjim, ne samo što se tiče i običaja nego i principa koji su važili u porodicama“, navodi Pastor za „Dnevnik”.


Kada su se preselili u Suboticu, kuća u kojoj su živeli nije bila baš u najboljem stanju, pa je iziskivala mnogo radova. Mladi Ištvan morao je žrtvovati leto i umesto kraj Palićkog jezera, vreme je provodio kraj mešalice, mešajući malter, dodajući vodu i cigle ocu.

„Jako sam zavideo deci koja su mogla da idu na Palić na kupanje sa svojim roditeljima, a ja sam i subotom i nedeljom morao pomagati oko kuće jer su ti poslovi mogli biti obavljani uglavnom letnjim mesecima“, kaže Pastor.

Osim toga, imao je obaveze u vinogradu, koji je trebalo okopavati, a radio je i na njivi, okopavajući kukuruz. Svi ti poslovi su, kako kaže, bili inicirani od roditelja da bi svoju decu pripremili za različite životne izazove jer se nije znalo čime će se baviti kad odrastu.

„Meni uopšte nije stran bilo kakav fizički posao i znam da uhvatim i lopatu i ašov i znam kad se šta sadi i bere. Sve to iskustvo iz mladosti nije važno samo zbog posla nego zbog toga što čovek vidi različite životne situacije, sreće se s mnogo ljudi, vidi mnogo porodičnih i ličnih sudbina i onda zna da ceni sopstvenu perspektivu i zna da se založi za to da, možda, ima malo lagodniji, jednostavniji, komotniji život“, zaključio je Ištvan Pastor. 

A. S.

 

Autor:
Pošaljite komentar