Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

KISAČ I TANKOSIĆEVO Petokraka se vratila na spomenik palim borcima

22.10.2023. 09:33 09:45
Piše:
Izvor: Robert Čoban/Spomenik palim borcima NOB-a iz Kisača

Kada sam pre dve godine bio u Kisaču, propustio sam da obiđem deo sela po imenu Tankosićevo, koji je nastao nakon Prvog svetskog rata doseljavanjem solunskih dobrovoljaca.

Stižem u Kisač iz pravca Rumenke i u centru sela vidim neke promene u odnosu na prošlu posetu. Obe crkve su tu - Slovačka evangelička i Srpska pravoslavna crkva, ali ima i jedna novost. To su zvezde petokrake na spomeniku stradalim u NOB-u. Naime, kako mi je tada Pavel Surovi iz Kulturnog centra Kisač objasnio, nekome je posle 2000. palo na pamet da “obezglavi” spomenik u centru sela i skine zvezdu petokraku sa njegovog vrha pa je ostao samo stub.

Poklopilo se da je na Dan oslobođenja Kisača, 13. oktobra, dan pre moje ovogodišnje biciklističke posete - grupa meštana Kisača, antifašista o svom trošku obnovila spomenik i vratila zvezde petokrake na stub obojen u “slovačko plavo”. Ispred stuba, na kojem na slovačkom jeziku piše “Na pomen palim borcima Narodnooslobodilačke borbe iz Kisača”, postavljeni su i venci sa svežim cvećem.

Nastavljam dalje ka Tankosićevu niz Ulicu doktora Janka Gombara i pitam se po kome je dobila ime. Janko Gombar bio je rođeni Kisačanin i učesnik NOB-a. Iz kuće u kojoj je živeo odveden je u Dahau, gde je ubijen pred sam kraj rata 1945. Spomen-ploča, posvećena dr Janku Gombaru, rad slikara Pavla Blesića iz Sombora, postavljena je 1967. na kući u istoimenoj ulici, na broju 135. Ploča je izrađena od bakarnog lima koji je tokom vremena korodirao, tako de je tekst na ploči bio gotovo nečitljiv. Prilikom obnove objekta saradnici Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada skinuli su ploču i preneli je u prostorije Zavoda na konzervaciju i restauraciju. Spomen-ploča je, po završetku obnove fasade, vraćena na svoje prvobitno mesto.

Usput prolazim pored Nazarenskog hrama i Evangeličke metodističke crkve. Na mestu gde Ulica doktora Janka Gombara postaje Železnička nalazi se i najveća zgrada u Kisaču - Zadružni dom u kojem su danas dve prodavnice. Železnička ulica, kako joj ime kazuje, vodi do zgrade Železničke stanice, koja je u sklopu radova na rekonstrukciji pruge Novi Sad - Subotica potpuno renovirana i sada sija svojim belo-žutim sjajem isto kao pre gotovo vek i po kada je sagrađena.


Beč tražio izručenje vojvode

Do 1936. današnje Tankosićevo se zvalo Malo Irmovo. Na predlog Damjana Rončevića i Marka Popovića, od te godine je ponelo ime Tankosićevo, po četničkom vojvodi i majoru Vojislavu Voji Tankosiću, proslavljenom komandantu u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu. Poreklom iz Bosanske krajine, rođen u Rukladama kod Uba, vojvoda Tankosić predstavlja simbol ne samo dobrovoljačkog pokreta, već i svesrpske ideje i obnove nacionalne samosvesti. Major Vojislav Tankosić, uz načelnika Obaveštajne službe Srpske vojske Dragutina Dimitrijevića Apisa, bio je osnivač udruženja “Ujedinjenje ili smrt” – potom nazvane „Crna ruka“, koje je srušilo dinastiju Obrenović u majskom prevratu i dovelo na vlast Kralja Petra Karađorđevića. Smatra se glavnim organizatorom atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu, koje je poslužilo kao povod za Prvi svetski rat. Austrougarska je u ultimatumu Srbiji tražila izručenje majora Tankosića. Za vreme povlačenja srpske vojske 1915. kao komandant bataljona smrtno je ranjen u Igrištu kod Velikog Popovića 31. oktobra 1915. Od posledica ranjavanja, umro je 2. novembra 1915. u svojoj 35. godini života u Trsteniku. Njegovi vojnici su ga odneli i zakopali tajno na Trsteničkom groblju, ali su Austrijanci ipak uspeli da ga pronađu, otkopaju i nakon ustanovljivanja identiteta, slikaju leš, kako bi uverili javnost da je ipak mrtav. Uz sliku groba i leša, objavljen je i tekst u kome su, osim obaveštenja kako je „došao kraj Voji Tankosiću“, pominjani prestolonaslednik, ultimatum njihove vlade, kao i detalj o tome da je Tankosića, pogibijom u njihovoj balkanskoj ofanzivi sustigla kazna. Rudolf Arčibald Rajs u svojoj knjizi “Šta sam video i proživeo u velikim danima” piše da su Austrijanci zatim mrtvog Tankosića obesili. Posmrtne ostatke prenela je njegova majka Milja, uz pomoć Udruženja srpskih četnika, i sahranila na beogradskom Novom groblju 8. oktobra 1922. Grob mu se danas nalazi IV parceli, u trećem redu, grobno mesto broj 6. Na nadgrobnom spomeniku su uklesani stihovi: Venac besmrtne slave/ srpska ti vila plete / nad tvojim grobom, Vojo / komitske plaču čete.


U severnom delu Kisača posle Prvog svetskog naseljeni su kolonisti kojima je data zemlja. Reč je o srpskim ratnim dobrovoljcima uglavnom iz Hercegovine i Like koji su naseljeni na području Bačke, Banata, Baranje i Srema (Stepanovićevo, Mišićevo, Ljukovi, Veternik, Sirig, Vojvoda Stepa...). Kolonija Tankosićevo je 1938. imala 60 kuća i osnovnu školu. Prvi učitelj u naselju bio je Andrija Tepavčević, srpski dobrovoljac iz Gacka, koji je za učitelja u Tankosićevu došao 1937. On je tu osnovao Narodnu knjižnicu i čitaonicu.  Zgrada osnovne škole u kojoj slavni dobrovoljac radio -  danas je napuštena - ostala je samo tabla koja seća na Andriju Tepavčevića i od nje srpska zastava. Kroz razbijeni prozor u jednoj od prostorija vidim stari bilijarski sto.

U centru naselja 7. novembra 2021. je otkrivena bista Vojislavu Voji Tankosiću, po kojem mesto nosi ime. Bistu, rad vajarke Svetlane Šanta je otkrio Miloš Vučević, tadašnji gradonačelnik Novog Sada. To je inače jedini spomenik vojvodi Tankosiću na teritoriji Srbije. Od prošle godine u Tankosićevu se održava manifestacija „Dobrovoljac, Srbin, borac“. Ovogodišnja je simbolično održana na dan proboja Solunskog fronta i bila je posvećena obeležavanju jubileja – 200 godina od rođenja kneza Mihaila Obrenovića i 120 godina od osnivanja srpske komitske organizacije. Priređen je i koncert je u čast Đorđa Mihailovića, ovog leta preminulog čuvara srpskog vojničkog groblja u Solunu.

Po izbijanju rata 1941. krajem aprila mađarski okupatori su proterali žitelje Tankosićeva iz svojih kuća. Ista sudbina zadesila je sve koloniste doseljene posle Prvog svetskog rata na područje Bačke gde je upravu imala Hortijeva Mađarska o čemu sam pisao prošle nedelje u reportaži iz Siriga. Zanimljivo je da u Banatu, koji je bio pod nemačkom upravom, takva odredba nije doneta i žitelji Vojvode Stepe, na primer, ostali su tokom celog rata u svojim kućama. Polovina proteranih iz Tankosićeva vratila se u rodno Gacko gde su učestvovali u ratu protiv ustaša, ali nažalost i u bratobilačkom ratu partizana i četnika – ratujući na obe strane. Tankosićevo koje je nekada bilo zasebno selo, sedamdesetih godina priključeno je Kisaču.

Nastavljam dalje kroz atar do puta koji će me odvesti u Stepanovićevo, još jedno selo koje su posle Prvog svetskog rata osnovali Solunski dobrovoljci iz Hercegovine i Like.

        Robert Čoban

Autor:
Pošaljite komentar