Jedna (ne)obična vožnja gradskim prevozom
Ujutru mi je u busu najbitnije da sednem.
Jeste, izvin’te, al’ mojoj kičmi to najviše prija. No, to ne znači da neću ustupiti mesto onima za koje su nas učili da su „ciljna grupa”.
Nedavno sam baš imala sreće. Sedoh prekoputa jedne žene, često je srećem u busu, oniža je i izlazi pre mene. I tako ja prisustvujem sceni gde se ona, sirota, namuči da dohvati viseće ručke ne bi li se provukla međ’ silnim nogama i zimskim jaknama, kako bi što pre „napustila prostoriju”.
Međutim, s njenim izlaskom oslobodilo se mesto koje je, nakon malo premišljanja, jedan dekica ipak zauzeo. Nazvaću ga – gosn. Deda Novosađanin! Krem mantil, uredno ispeglan i s polurasparanim yepovima koji vire iz sebe samih, ispod izviruju crni šal i bela košulja zategnuta kravatom na crno-crvene pruge, a na glavi zlatkasti tanki okviri sa staklom za vid i teget beretkica, suptilno naherena preko očešljane sede kose. Pod miškom drži sklopljene novine i skoro neprimetno preleće pogledom po autobusu, posmatra šta se i napolju dešava i blago se smeši.
Kako sam ja uživala u tom nemom društvu, ne mogu vam opisati!
Hvala Vam, gosn. Deda Novosađanine na nezaboravnoj vožnji.
Lea Radlovački