Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

CRTICE IZ ISTORIJE: O tapkarošima, ondulaciji, ispijanju kafe, zabavan vremeplov

03.07.2023. 09:33 09:39
Piše:
Izvor: Ilustracija/pixabay.com

Hronologija o životu Novog Sada od 1944. do 1969. godine, koju je priredio Vladimir Vrgović, nepresušna je riznica raznorodnih pojmova stranih mlađahnim čitaocima, ali i beskrajno zabavan vremeplov.

Za ondulaciju, reč francuskog porekla, ili njen nemački pandan brenovanje, nećete čuti u modernim frizerskim salonima kada se sa mušterijama ugovara tretman kako bi kosa bila talasasta, mada ovaj zanat decenijama nije pretrpeo značajne promene, ako ne računamo da se ne koristi više vruće gvožđe, već specijalna kiselina. Isto tako putunyije ne bismo znali gde da „denemo” osim međ izumrla zanimanja. Da su nešto nosili, to pogađa svako, ali da su prodavali vodu za piće zahvatavši je iz Dunava na obalskom prostoru između današnje Dunavske i Ulice Miloša Bajića, baš i ne… To se praktikovalo sve dok 1892. nije izbila epidemija kolere, te je odlučeno da se krene s bušenjem dubokih arteskih bunara, a prvi takav osvanuo je 1895. godine.

U rubrici „Fiskultura u Slobodnoj Vojvodini”, 12. maja 1946. godine, dominirale su fudbalske teme, vrlo retko ping-pong, ponekad košarka i šah, ali se pojavila hazena. Kako se u Srbiji ona više ne igra, nije čudno što malo ko zna za ovu igru loptom, nalik rukometu i košarci, a dok su je u svetu igrala oba pola, na domaćem terenu bila je rezervisana za žene, dok su sudije bili muškarci. „Jačem” polu je bila do te mere odbojna da je ne bi igrali ni da im plate, ali su vrlo rado sedeli na navijačkim tribinama iz prostog razloga: sportski dres uključivao je suknju iznad kolena kako bi, navodno, učesnice imale slobodu pokreta. Da su fiskulturnici, u stvari, sportisti pretpostavio bi današnji savremenik, dok se oni koji su čitali novine 1947. mogli da se u „Slobodnoj Vojvodini” uvere kako se mislilo na fudbalere. Leta iste godine je u štampi bila „eksploatisana” reč kontrahiranje, koju danas, doduše u malo drugačijem obliku, koristimo kada želimo da kažemo da je nešto sažeto, skraćeno. Tada je ona, međutim, označavala otkup. Naime, seljaci su se ugovorom obavezivali da određenu količinu proizvoda (šećerne repe, soje, suncokreta, krompira i dr.) isporuče fabrici koja ih prerađuje, prema unapred ugovorenoj ceni, koja je bila i najslabija tačka takve saradnje, a nju je diktirala država. Kooperativni odnosi su kasnije zapali u krizu, usled nemogućnosti gazdinstava i fabrika da blagovremeno isplaćuju seljake za isporučene proizvode.

Godine 1948. U Vojvođanskom narodnom pozorištu je održano takmičenje amaterskih, gle, ne više diletantskih pozorišta, čime je ovaj izraz ostao rezervisan za nešto što je učinjeno neznalački, nevešto, neprofesionalno.

Kada je 20. januara 1951. potpisan ugovor između vlade FNRJ i Zadruge za američke pošiljke za Evropu, osim poznatih „Trumanovih jaja” stigao je i „unrin sir”, kojim su se tadašnja deca častila zvajući ih „slanim čokoladama”, a ne znajući da se radi o supi u vidu koncentrata iz paketa UNNRA. U narednoj deceniji ova dva izraza dobila su pežorativno značenje, označavajući skoro svaku robu koja je u vidu pomoći ili kupovinom pod povoljnim uslovima stizala u Jugoslaviju.

U maju 1953. ponovo je otvorena Najlon pijaca, ali u Ulici Jovana Cvijića, a njen, tada nov naziv potiče od u to vreme vrlo tražene i retke robe koja se mogla nabaviti samo na tezgama – ženskih najlon čarapa.

Godine 1955. Novosađani stiču nove navike, a to je ispijanje kafe. Ali s obzirom na nestašicu u prodavnicama, morali su biti dovitljivi, pa su je mešali sa „Divkinom ječmenicom” ili sa „Frankovom cigurom”, osušenim korenom cikorije, koji se danas, priznaćete, ne konzumira tokom jutarnjeg rituala.

U današnje vreme ne postoji tolika jagma za bioskopskim kartama da bi postojali tapkaroši, pa možemo pretpostaviti da današnje generacije i ne znaju šta oni rade. Tekst o povećanoj aktivnosti tapkaroša zbog velike gledanosti filmova „Rat i mir” i „Sedam nevesti za sedmoro braće” u „Jadranu”, koji im omogućava da prodaju karte po dvostrukoj ceni, izlazi 6. decembra 1958. U Novom Sadu 1960. ima desetak iskusnih tapkaroša, piše 18. marta te godine novinar „Dnevnika” posle uličnog istraživanja. Kaže da kupuju po 30 ulaznica na samo njima znan način, i to samo za jednu predstavu, pa navodi i dva supertapkaroša, a to su Marija Benco i Husein Mustafić. Oni su lukavi, ne pojavljuju se pred bioskopima, već posao prepuštaju pomoćnicima-maloletnicima, kojima za to daju naknadu. Utvrđeno je da su materijalno obezbeđeni, ali da žele lak i bezbrižan život, što im je obezbeđivao ovakav vid marifetluka.

S. M-ć

Autor:
Pošaljite komentar