PRIČA „NEDELJNOG DNEVNIKA” Ponoć je i mesec iznad palminih krošnji je pun

Staro i gnjilo voće i povrće, kartonske kutije, najlonske vrećice i plastične boce koka kole. Imaju velike i tužne majčinske oči. Poneki prolaznik ih dotakne ili pomiluje, dok ih trgovci i vlasnici restorana teraju nimalo nježno ispred svojih ulaza. One, čini se, ne uzimaju za ozbiljno ni jedno ni drugo. Nisu svjesne ni svoje svetosti ni svog jada. Sporo i pokunjeno primaju i jedno i drugo. Međusobno se otimaju za komadić sreće po napučenim trgovima indijskih gradova.

Sunčano jutro Delhiju. Jedno prljavosivo tele s otvorenom i inficiranom ranom ispod levog uha stoji nesiugrno u vlastitom izmetu. Ubrzo mu priđe jedan crni vol, s tipičnom mišićavom grbom na leđima i potera ga. Tele uplašeno otrči. roj muha s njegove rane ispod uha poleti i odmah zatim, kao po komandi, sleti natrag.

Vlak se, tko zna iz kojeg razloga, zaustavio usred nekog indijskog zelenog polja prošaranog rijekama i kanalima. U pozadini raštrkane kuće. Krajolik je prahistorijski lijep. Kroz rešetke na prozorima vide se krda krava. Ugojene su i dlaka im se sjaji. Neke pasu spokojno, neke leže i preživaju. Jednu skupinu đeca vikom natjeravaju u vodu. Krave to čine rado da se rashlade. Mašu repovima da rastjeraju muhe i obade.

Ili možda jednostavno od sreće koje nisu ni svjesne (...)

Ponoć je i mjesec iznad palminih krošnji je pun. More je u blizini, ne vidi se i ne čuje se, ali miris kaže da je tu. Muzika je već počela svoj jednolični, snažni i duboki ritam. Ljudi iz cijelog svijeta uglavnom sjede ili leže po prostirkama oko polja predviđenog za ples. Puše čaras i piju čaj. Pričaju i smiju se. Služe ih čaj-mame, Indijke koje idu od partija do partija i prodaju ugalvnom čaj, sendviče, kolače, ali i sve drugo što je potrebno za jedan parti na Goi.

Sunce polako najavljuje svoj dolazak s istoka. Muzika pojačava ritam, ljudi skaču u transu, kao jedno biće, muzika gospodari svakim njihovim pokretom. Udarac jednoličnog elektronskog bubnja hipnotizira. Podsjeća na prastare, primitivne rituale. Na jedan beskrajni orgazam. Ljudi lica nemaju. Oči i zubi sjaje se u mraku poput kič-lampi. Glazba je poput ogromnog vala, diže se i spušta, ljudi su jedan pokret, jedan jedini grč. Masa, a ipak, svatko je poseban. Svatko ima svoj osobni ritam, oblik, lice, ruke, noge, treptaj. Svatko izražava sebe kroz pokret. Nitko ne priča, ali svi komuniciraju tijelima. Ljudi izgledaju čudesno. Miješaju se slike Diznilenda. Sodome, Gomore i Zemlje Nedođije.

Čini se da to nikad neće prestati i da nitko i ne želi da prestane. Ođednom svane, lica iz mraka dobivaju zgužvani oblik i pepeljastu boju. Osmijesi su bolesno iskrivljeni. Ljudi su prašnjavi i znojni. Tetovirani. Dolaze novi ljudi, naspavani i svježi. Počinju plesati pomalo. Nakon nekog vremena kada “kemija” proradi, usne im se šire u osmijeh, oči gore, njihovo tijelo hvata beat, hvata vibracije, znoj počinje probijati iz svake pore.

Indijci se probijaju kroz podivljalu gomilu i prodaju boce s vodom. Dosađuju beskrajno. Čilami s čarasom kruže, ljudi uvlače dim pohlepno, umivaju se vodom, traže hlad, traže nešto da ih digne, drugi pak traže nešto da ih spusti, jedni su u ekstazi, drugi u bedu, jedne lupa kriza, a druge špica. Ljudi hodaju jedni do drugih, “neprimjetno” sređuju robu, ugovaraju cijenu, testiraju, žale se, traže lovu natrag, svađaju se, mire se, padaju u nesvijest, gube se po šumi, pišaju, povraćaju, ljube se. Nitko ne jede.

Ujutro dođu Indijci s đecom na putu za školu iz obližnjeg sela, stoje, gledaju i čude se.

Dođe i goanska policija. Upadne njih pet-šest sa svojim bambusovim štapovima i ugase muziku. Ljudi kao da ih i ne primećuju. Mirno sjedaju na prostirku kraj svoej čaj-mame i motaju yointe. Znaju zašto je policija tu.

Kada skupi traženi novac, policija odlazi i parti se nastavlja.

Fuul Moon Parti na Goi trajat će tri dana i tri noći bez prestanka. Nekome se može činiti kao pakao, drugima kao raj.

Može biti i jedno i drugo. Istovremeno.

Bekim Sejranović („Sandale”, Booka, Beograd 2020)