Aleksandar Ilić, koreograf: „Faust” u epohi, ali drugačiji
Nakon gotovo četvrt veka na sceni Srpskog narodnog pozorišta od večeras će se ponovo naći opera Šarla Gunoa „Faust”.
Utemeljeno na sižeu Geteovog dramskog speva, najpoznatije delo velikog francuskog neoklasiciste od svoje premijere 1859. godine u Parizu ne silazi sa repertoara najvećih svetskih kuća. Novu postavku u najstarijem srpskom profesionalnom teatru potpisuju reditelj Aleksandar Nikolić i koreograf Aleksandar Ilić, čija je nedavna izuzetno uspešna inscenacije „Rigoleta”, takođe u SNP-u, vizuelno izbrusila poznati dramski narativ Verdijevog remek-dela, učinivši ga ne samo slikovitim i ubedljivim, već na momente i zavodljivim. Ovaj autorski dvojac, čije predstave odlikuje insistiranje na prirodnoj inkorporaciji baleta u operu, odnosno organskom spajanju ove dve teatarske forme, i u „Faustu” će u punoj meri koristiti potencijal ansambla Baleta SNP-a...
– „Faust“ je prilično veliki izazov u svakom smislu – kaže u razgovoru za „Dnevnik” koreograf Aleksandar Ilić. – Iskreno, onog trenutka kada mi je reditelj Aleksandar Nikolić saopštio da ćemo, nakon „Rigoleta“, vrlo brzo imati još jednu saradnju sa Srpskim narodnim pozorištem i da će to biti upravo ova Gunoova opera, uhvatio sam se za glavu. Jer, imao sam priliku da pogledam različite postavke ovog kapitalnog dela, i praktično se uvek javljao određeni otpor. Jednostavno mi te inscenacije nisu legle. Valjda i zato sam bio ubeđen u to da je u današnje vreme jako teško privući veću pažnju publike operskom verzijom „Fausta“, za razliku od dramske, pri čemu mi je ideja vodilja bila sjajna predstava „Fausto“ Tomaža Pandura, radikalna, moderna, drugačija....
Po rečima mladog koreografa, novi „hladan tuš” bilo je nedvosmisleno uputstvo da se mora ostati u epohi, odnosno da nema pomeranja ka našem vremenu, iako sve dosadašnje zajedničke postavke dvojca Nikolić-Ilić nose jednu modernost i savremeni pristup tumačenjima klasičnih dela.
– Ipak, nakon „Rigoleta“, koji je naišao na dobar prijem publike, a odlikovala ga je i izuzetno dobra saradnja sa ansamblima SNP-a koji su učestvovali u produkciji, nekako su se te dobre vibracije, srećom, prenele i na „Fausta”. U svakom slučaju, iako je obično Nikolićeva i moja praksa da zajedno pratimo sve probe, činjenica da je u pitanju neuporedivo zahtevniji materijal od „Rigoleta“ primorala nas je da se podelimo, ali onog trenutka kada smo pogledali šta je ko uradio – ja rediteljske zamisli, on koreografski materijal – bili smo sigurni u to da smo na dobrom putu da napravimo jednog novog, svežeg „Fausta“ koji će, nadam se, kao i Verdijevo remek-delo, dobro komunicirati sa publikom.
U „Rigoletu“ je odlično funkcionisao taj spoj rediteljskih i koreografskih elemenata...
– Naš zajednički rad se ne zasniva na tome da se u okviru nekog operskog dela balet ne pojavljuje tek kao ukras, intermeco. Recimo, ranije je gotovo po pravilu za balet u „Faustu“ bila rezervisana Valpurgijska noć, u toj meri da se čak dešavalo da baletska publika dolazi na predstavu samo zbog te scene. Međutim, rediteljski jezik Aleksandra Nikolića insistira na tome da integriše igru od samog početka. Ni u „Faustu“ ne odstupamo od tog principa i baletski ansambl je prilično angažovan tokom cele predstave. I ne samo to, nego su i pred hor i operske soliste postavljeni prilično zahtevni koreografski zadaci.
U kojoj meri su baletski igrači spremni na to da budu deop neke opere posle „Labudovog jezera“ ili „Žizele“?
– Mi ne delimo igrače i pevače,već svim izvođačima postavljamo izazov. Drugim rečima, tražimo od njih da se izmeste iz te neke njihove sigurne, uobičajene pozicije. Mene, na primer, u koreografskom smislu interesuje fizički teatar, ili, da tako kažem, šira slika koreografije. Nikolića, s druge strane, ne zanima statično pevanje na sceni, već insistira na mnogo većem angažmanu pevača. U tom svetlu umetnike s kojima radimo, i baletske i operske, na neki način i testiramo do koje mere možemo da idemo s našim idejama i provokacijama. Naravnom, jako je važno da prethodno napravite takvu atmosferu da vam ljudi veruju, a mi smo, eto, do sada – a ulazimo u šestu godinu zajedničkog rada – u tome uglavnom uspevali, o čemu svedoči zaista fantastična saradnja sa nizom teatara, počev od SNP–a... Da se razumemo: nismo mi izmislili nešto novo, to se odavno već radi u svetu, već samo želimo da taj drugačiji model opersko–scenskog prikaza, naravno sa našim pečatom, predstavimo i ovdašnjoj publici. Jer na taj način stvaramo uslove da i predstave poput Gunoovog „Fausta“ budu gledanije, s obzirom na to da nekadašnje statične scene zamenjuju gotovo filmski kadrovi: Nikolićeve slike su filmske, on ima taj dar, i u tom pravcu nama, njegovim saradnicima, i daje impute kako da određene scene koreografišemo, sklapamo...
Aleksandar Nikolić i vi ste kao autorski tandem ovog leta u Bostonu postavili Mocartovog „Don Đovanija“...
– Bez obzira što smo otišli u sređen sistem, kakav je Nenj England Conservatory’s Plimpton Shattuck Black Bodž Theatre u Bostonu, pritisak je bio veći. Najpre jer smo obojica, u autorskom smislu, otišli toliko daleko od ovog prostora kako bismo pokazali to što radimo. I drugo, nismo mi tamo samo doneli našeg „Don Đovanija“ i seli da gledamo premijeru, nego smo bili prilično angažovani iza scene. Ja sam vodio računa o horu i solistima, dok je Nikolić bio u tehničkoj sobi gde je pomagao oko svetla i promena. Lakše je ipak kod kuće. Recimo, ovde u SNP-u, kada smo radili „Rigoleta“, kojeg takođe odlikuju veoma zahtevne scenske promene, postojala je apsolutna sinergija scenskih radnika, inspicijenata, tehničara svetla i umetnika, da je sve funkcionisalo kao jedan šraf u dobro podmazanom sistemu. Uostalom, bez njih ove čarolije ne bi ni bilo.
Na probi sam video reditelja Nikolića kako pomaže scenskim radnicima i zajedno s njima gura pozamašan komad scenografije...
– Nas dvojica nikada nećemo dozvoliti da se na sceni nešto koristi a da prethodno sami kroz to ne prođemo. Recimo, dok smo radili jednu predstavu u Sarajevu, toliko smo bili involvirani i u scenografiju, i u kostim... da sam ja ni sam ne znam koliko puta ulazio u krojačnicu i skraćivao solistkinjama haljine da se ne bi povredile tokom predstave. Jednostavno, tek onog trenutka kada smo mi sigurni da je nešto onako kako bismo želeli da smo mi izvođači, tek tada ih puštamo na scenu. Tu je već kraj, tada više ništa ne možemo da kontrolišemo, tada su izloženi i povredljivi kao izvođači našeg dela,. Ali pre toga možemo da utičemo na mnooštvo detalja, i na to da li se scenografija dobro pomera, i da li su umetnicima dobri prolazi, i da li su za igrače dobro postavljene trake na podu da ne dođe do povrede... I tek onog trenutka kada sve funkcioniše besprekorno – a to se, nažalost, ne desi baš uvek – tek tada smo nas dvojica srećni.
Do skora ste, kao prvi solista Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu, bili sa izvođačke strane „rampe”. Koliko Vam to pomaže u koreografskoj praksi?
– Svi smo mi najzadovoljniji kada smo ispred publike i kada nas ona nagrađuje aplauzom. A to je, zapravo, jako važno i kada ste sa ove „druge“ strane, jer znate šta je to što biste želeli – da ste na sceni. To je jedna od prednosti. Druga je, naravno, iskustvo. Kao igrač sam proveo 22 godine i to što se prođe tokom tih godina jednostavno ne možete nigde da naučite. Iz toga proizilazi i treća prednost, a to je pravovremeno pronalaženje rešenja za probleme koje možda u datom trenutku ne možete da kontrolišete, ali „iskustvenim tehnikama“ možete da ih prikrijete.
M. Stajić