Spremaju na crno i na kraju ostaju bez penzije

Šezdesetdvogodišnja Novosađanka M.P. iako je dve godine u penzije s iznosom na čeku ne može da sastavi početak i kraj meseca, pa je dodatni posao našla u spremanju tuđih stanova i kuća.

Posla ima i skoro svaki dan u nedelji radim. Trenutno se u Novom Sadu plaća 350 dinara po satu spremanja stana ili kuće. Radim po principu preporuke odnosno kada “dobro” odradim posao kod neke porodice ona me preporuči prijateljima ili poznanicima. Često se događa da ne mogu da stignem da se odazovem na sve pozive, tako da onih koji koriste usluge kućne pomoćnice u Novom Sadu ima, rekla je za “Dnevnik” M.P.

Kako je dodala, dnevno može da radi kućne poslove, koji podrazumevaju čišćenje, brisanje, bacanje smeća i svega nepotrebnog, pranje prozora, zavesa, ponekad i peglanje i kuvanje, najviše osam sati, što znači da može da zaradi oko 2.500 dinara.

Ukoliko se za osmočasovno radno vreme , kako nam je rekla naša sagovornica, dnevno može zaraditi 2.500 dinara, onda ona nedeljno – za 5 radnih dana -  svom domaćinstvu u kojem izdržava i sina bez posla, može da doprinese sa 12.500, a mesečno za 50.000 dinara. To znači za skoro 450 evra, a to je iznos dve njene mesečne penzije. Ako se zna da je ove godine minimalna cena rada 143 dinara po radnom satu, a dogodine će biti 155, onda proizilazi da kućna pomoćnica za sat zarađuje dva “minimalca”, kao i da na kraju meseca ima ukupnu zaradu koja je veća od dve mesečne minimalne zarade zaposlenih.

Međutim, mnoge žene koje su spremne da rade poslove kućne pomoćnice nisu iste sreće kao ova Novosađanka, jer jednostavno ponuda, a pogotovo legalnih, za obavljanje ovih poslova je nedovoljna za sve one koje bi na ovaj način želele da dopune kućni budžet.

Dakako, reč je o radu na crno, jer i pravno dobro uređene države poput Nemačke, Austrije, Italije, Švajcarske angažuju naše kućne pomoćnice tako što im novac daju na ruke i nemaju nikakvih drugih obaveza prema njima. Pored toga što se od njih traži da budu vredne i savesno obavljaju posao zbog kojeg su došle, moraju i da znaju jezik države u koju su došli, kako bi znale šta se od njih traže.

Kako se ni kod nas, a ni u zemljama Zapadne Evrope, kućne pomoćnice ne prijavljuju niti se sa njima zvanično sklapaju ugovori o radu, u praksi se događa da kada žene ostare i više ne mogu da rade fizičke poslove koje su radile, u stare dane ostanu bez primanja.

Jesu ceo život radile, ali nisu ostvarile pravo na penziju. Zbog toga se i one nalaze u grupi stanovništva naše države koje očekuju uvođenje socijalnih penzija  koje će se odnositi na sve one koji imaju preko 65 godina života, a nisu imale uplaćen radni staž.

Nema tačnih podataka koliko svake godine žena iz Srbije odlazi na tromesečni rad u neku od zemalja Zapadne Evrope, kao što nema ni podataka koliko je kućnih pomoćnica u Srbiji. Razlog za to što one nigde nisu evidentirane i pored nesporne činjenice da ih ima i da pošteno zarađuju svoj novac, je upravo u tome što ih gazde kod kojih rade ne prijavljuju niti sa njima zasnivaju radni odnos, mada bi po zakonu to morali da čine.

Naime, i prema našem Zakonu o radu, poslodavac može da zasnuje radni odnos za obavljanje poslova kućnog pomoćnog osoblja i pritom sa njima zaključuje Ugovor o radu.

Ugovor o delu s kućnim pomoćnim osobljem ne može da se zaključi sa supružnikom, usvojiocem ili usvojenikom, krvnim srodnikom u prvoj liniji bez obzira na stepen srodstva i u pobočnoj liniji do drugog stepena srodstva i sa tazbinskim srodnikom do drugog stepena srodstva.

Kada se zasniva radni odnos s kućnim pomoćnim osobljem, onda se za njega plaćaju doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, što znači da ženama koje godinama rade kao kućne pomoćnice daje mogućnost da kada napune propisane godine života ostvare pravo na penziju. Da bi to pravo ostvarile moraju najmanje 15 godina raditi kao kućne pomoćnice i isto toliko godina imati uplaćen penzijski staž.          

LJ. Malešević