Subotički festival aktivirao i svoj edukativni program
Na Festivalu savremenog pozorišta „Dezire“ u Subotici, pored glavnog programa, na kom je publika proteklih dana mogla da gleda predstave „Mi, evropski leševi“ Simone Semenič, u režiji Sebastijana Horvata (Slovensko mladinsko gledališče), „55 šejds of gej – Blakansko proleće seksualne revolucije“ Jetona Neziraja, u režiji Blerte Neziraj („Čendra multimedija“, Priština) i „Egzit“ Arpada Šilinga (Mađarsko državno pozorište „Čiki Gergelj“ Temišvar/ Klasično pozorište „Joan Slavici“ Arad/ Narodno pozorište Sombor), ovih dana počinje da bude sve aktuelnija i aktivacija „Dezire akademije“.
Reč je o edukativnom programu festivala, koji se odvija po različitim gradskim prostorima, sa centrom u Savremenoj galeriji Subotica.
U ovom prelepom zdanju, samom po sebi dovoljnom za razgledanje (u pitanju je remek delo secesije arhitekte Ferenca Rajhla iz 1904), već je otvorena izložba studenata treće, četvrte i master godine slikarstva Akademije umetnosti u Novom Sadu. Radovi Radeta Tepavčevića, Miloša Gavrilovića, Milke Žunjanin, Kornelije Sabo, Adriena Ujhazija, Nine Milivojević, Sandre Ružić, Aleksandra Đorđevića, Vukašina Raduškog, Izabele Mašić, Mladena Stojanovića, Uroša Mirića, Jovane Milosavljević, Sonje Majstorović, Nemanje Milenkovića, Aleksandre Bulajić, Nikolete Buljovčića, Anđele Ristić, svedoče o umetničkom talentu i zrelosti ovih mladih ljudi, koji u slikarskom likovnom mediju ostvaruju različite i raznovrsne, ali pođednako kvalitetne radove, sa mnoštvom referenci na život i svet savremenog čoveka.
U okviru programa „Dezire akademija“, kompozitorka Irena Popović Dragović juče je započela muzičku radionicu za glumce i neglumce, a reditelj Atila Antal predstavio je svoje novo studijsko istraživanje „Telo, seks i stvarnost – Etika u postdramskom pozorištu“. Posebna priča je još jedna izložba, sticajem okolnosti vezana i za „Dezire“, inače nezavisan program Savremene galerije Subotica – izložba „Mehanizmi ceremonije“ kolektiva Karkatag.
Postavku čini niz mehaničkih instalacija, objekata kao što su fotelja na točkovima okružena blicevima, koje pokreće mehanizam lanca i pedala, kao na biciklu; sto sa trakom i identičnim mehanizmom; mašina koja izdaje „račun“; video instalacija na kojoj publika može da vidi „primenu“ ovih neobičnih aparata... Svi oni kreiraju neobično igralište za publiku, sprave koje svojom nesvrsishodnošću pokreću mehanizam preispitivanja savremene tehmološke kulture, alata i uređaja koji nas dehumanizuju, istovremeno nam omogućavajući nove vidove društvenosti. Takav slučaj bi bio i kada posetioci izložbe, ispitujući čemu služi i kako može da se koristi koja „sprava“, dolaze u novi odnos jedni sa drugima, i sami postajući deoo instalacija, odnosno izvođači umetničkog dela. Nije zgoreg istaći da je kolektiv Karkatag iz Srbije, ali da je zapravo veoma poznat u internacionalnim krugovima, sa nizom priznanja na međunarodnoj sceni savremenih umetnosti.
Igor Burić