Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Gde je nestao Titov fijaker?

21.04.2020. 12:31 12:32
Piše:
Izvor: Dnevnik/Promo/Titov fijaker, jedna od brojnih atrakcija Karađorđeva

O „Titovom fijakeru“ pisali su novinari lista „Dnevnik“ Ljubomir Vukmanović, Pavle Malešev i drugi, ali tačnu lokaciju tog fijakera niko nije mogao da utvrdi.

Prema jednoj nezvaničnoj informaciji fijaker je 25. maja 1951. godine poklonjen Josipu Brozu Titu, predsedniku Jugoslavije, za njegov rođendan. Otuda se u novinarskim navodima govori o Titovom fijakeru, mada je to do danas nije pouzdano utvrđeno. Neki izvori ističu da je taj fijaker, zajedno sa četiri upregnuta lipicanera, verovatno iz Ergele „Lipica“, predstavljao Jugoslaviju na Svetskoj izložbi zaprega u Holandiji, a zatim poklonjen engleskoj kraljici Elizabeti Drugoj. Postoje i tvrdnje da je, od prvog dana, za taj fijaker bio zadužen izvesni Pera u Vojnoj ustanovi „Dobanovci“, koji je, pored mnogih uglednih državnih zvanica, vozio i Fidela Kastra, predsednika Kube prilikom njegovog boravka u Jugoslaviji. Navodi se  da je izvesni kolar Papić, tvrdio da je taj fijaker odnet u Ergelu Karađorđevo, a da je njegov kolega Mate Ilarius iz Rume, kasnije odseljen u SAD, pričao da je fijaker, boje trule višnje, prenet na Brione 1951. godine. Sva nastojanja pisca ovih redova da proveri navedene podatke, tokom nekoliko decenija, ostali su bez uspeha.

Sasvim pouzdano se zna da je, na daleko čuvena „Jugoslovenska tvornica karuca, kola i autogelova Moga, Sečkar i Fišer“ otvorena u Novom Sadu 1906. godine. Firma je svoje proizvode plasirala širom Balkana i Evrope. Dobijala je mnoge vrhunske nagrade na domaćim i evropskim sajmovima. Možda najveće priznanje osamostaljena radionica „Moga“ dobila je 1951. godine, kada je tadašnja UDB-a naručila specijalni fijaker u tipu Viktorija, neprevaziđene elegancije u svetu, dobijenog po imenu te engleske kraljice. Ugovor je potpisan 5. marta, a isporučen 4-6 nedelja kasnije. Ali nije sve išlo glatko. U Moginovoj radionici gotovo da nije bilo nikakvih mašina, jer su mnoge nestale u vihoru Drugog svetskog rata. Ostao je samo poneki crtež fijakera na zidu, u razmeri 1:1, sa kojih su skidani šabloni, ali srećom i dugogodišnje iskustvo Milana Moge. Gde su naručioci nabavljali potrebne fenjere, ukrasne delove i još mnogo toga, ostala je tajna. Nisu pitali za cenu, spremni da dobro „odreše kesu, ali su od jutra do mraka netremice pratili radove. Isplaćena je kapara u vrednosti od jedne trećine svih radova. Kada je sjajni lepotan, remek delo iskusnog majstora, iznet iz radionice u tada Temerinskoj ulici 47, dočekan je burnim aplauzom brojnih Novosađana, koji su se tu zatekli. Bilo je i novinara i fotoreportera, ali im je bilo zabranjeno da bilo šta objavljuju sve dok fijaker ne bude isporučen. Od tog momenta o ovom fijakeru više nema ni traga ni glasa.

Najpouzdanije podatke o karakteristikama „Titovog fijakera“,  pre oko dve decenije, dao je Jovan Moga, sin Mladena Moge, u intervjuu piscu ovih redova.

Na pečatima fijakera iz ove radionice, koji su postavljani kod desne noge kočijaša, posalo je „Tvornica karuca, kola i autogaraža Novi Sad“, opisivao je Jovan Moga.

Ovaj fijaker, dodao je, rađen je po uzoru na englesku Viktoriju, nenadmašne elegancije i kvaliteta.

Svi drveni delovi i poneki metalni, rađeni su ručno. Fijaker nije bio klasičnih dimanzija. Zadnji deo je morao da bude širi za 12 cm, pa je za toliko bila duža i zadnja osovina. Gondola (Kasn) je bila od kvalitetnog drveta sa okovima. Fijaker je bio boje trule višnje, sa crnim leptirima (blatobranima). Sedište je bilo crvene boje od tkanine slične veštačkoj koži. Svi metalni delovi niklovani su u tadašnjem „Jugodentu“. Dva četvrtasta fenjera, sa zamagljenim staklima, postavljeni su sa obe strane karoserije. Priča se da su nabavljeni u Beču iz Ergele carice Marije Terezije. Svetlo fenjera dolazilo je iz akumulatora smeštenog ispod sedišta kočijaša. Isto je važilo i za radio aparat ugrađen umesto pomoćnog sedišta, nasuprot onog na zadnjem delu fijakera, gde je smešten i pokeretni krov. Točkovi su bili sa livenim glavčinama i kugličnim ležajevima, što je za to vreme bila velika novost. Takav jedan primerak postoji u porodičnoj zaostavštini. Osovine su imale specijalni uređaj za podmazivajnje. Metalni obruči na točkovima, dimanzije, 45h10 mm, obloženi su gumom, izrađenom u Borovu, u čijem središtu je bio sunđer, radi bešumnog kretanja po asfaltu. Peti točak, koji povezuje trup fijakera i rudu, bio je kružni, jajastog oblika, bez žljeba, iskovan ručno. Takav štel se nalazi na fijakeru (ekipaž-jednosed) episkopa Mitrofana Ševića, izloženog u Muzeju Novog Sada. Gibnjevi, sa dva lista, na zadnjoj osovini bili su u obliku slova „C“. Rađeni su po strogo čuvanoj tehnologiji majstora Moge. Bili su toliko elastični da su se, sa dva kilograma težine tega stavljenof u fijaker, uvijali za jedan col. Kočnice su imale lisnatu oprugu, sa zupčastom podlogom. Pakna kočnice, preko poluga, naležale su na šine zadnjih točkova. Na prednjem delu rude bile su dve karike u koje su uvlačeni amovi.

Evo, gotovo posle punih 70 godina, još uvek je neizvesno gde se „Titov fijaker“ nalazi?  Možda je u nekoj zbirci entuzijasta kod nas ili u inostranstvu... Evidentno je da je taj fijaker je svojevrsno istorijsko blago. Ako neko ima pouzdanu informaciju, bilo bi dobro da je iznese u javnost, kako bi ovo remek delo vrhunskog majstora Milana Moge ugledalo svetlost dana i bilo pristupačno široj javnosti.

Branko Krstin

Autor:
Pošaljite komentar
Klaudio del Monako, sin omiljenog Titovog tenora koji je maršala predložio za Nobela

Klaudio del Monako, sin omiljenog Titovog tenora koji je maršala predložio za Nobela

13.04.2020. 13:19 13:20