Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Roman Mikija Šeparda ponovo pred srpskim čitaocima

03.08.2019. 10:36 15:12
Piše:
Izvor: Ilustracija

Veoma mi je stalo do zapleta. U detinjstvu me je prvobitno zaplet naterao da se divim romanima i da poželim da i sam postanem pisac... Verujem da je to jedna od odgovornosti romanopisca, izjavio je svojevremeno za časopis „The New York Times Book Review” Miki Šepard (Mickey Shepard).

Njegov je roman „Stanica za lov na kitove” nedavno u prevodu novosadskog književnika Đorđa Pisareva objavljen pod okriljem „Službenog glasnika”. U pitanju je, kako ističe pesnik i književni kritičar Ned Paw, pravi galimatijas književnosti, njenih obrazaca i postupaka, pseudoistorija i pseudostvarnosti, falsifikata i fikcija koji čine Šepardovu stvarnost. 

Miki Šepard bez svake sumnje spada u red najekstremnijih autora svoje generacije kada je reč o poigravanju s tekstom, junacima, autorima, uopšte sa „stvarnošću”, pri čemu je, da ponovo citiramo Paw-a, „književno delo shvaćeno kao podrazumevajuća mogućnost igre”. Tako se u njegovim fantastičnom i fantazmagoričnom pripovedanju Meri Šeli upoznaje sa jezivom istorijom škotskog zamka Denmorli, Johan Peter Ekerman opisuje Geteovu smrt, reporter Ben Džons u svojoj beležnici čuva svedočenja očevidaca o prelepoj avet-devojci koja „ubija snagu u dušama posmatrača”, a duše mrtvih nadiru iz tame i putuju od Kenterberija do Novog sveta. 

Često se o Šepardu govorilo kao o najdoslednijem borhesovcu u krugu pisaca njegove generacije. Jer on piše svoje priče strave i užasa ležerno, ispunjavajući do određene granice zakonitosti i zadatosti žanra, ali mu ne robuje, već se njim poigrava, prelazeći preko tih pravila kada poželi da izbegne njihove klišee i matrice, dotle da ih ponekad čak i parodira. Po oceni Pisareva iz predgovora knjige, upravo to parodiranje žanra postupak je koji je autor bestselera „Strašne priče”, objavljenom na srpskom tržištu daleke 1990, usvojio od metaprozaista, mada je, dodaje pisac u ulozi prevodioca, Šepard „često pre tradicionalan nego što je postmodernista”.

U svakom slučaju, Miki Šepard se, dokazano, najbolje snalazi u univerzumu koji sebe određuje kao tek jedan od mogućih, gde su zbilje mnogostruke, umetnost podražava umetnost, a priča je ona „vrhovna suština” koja spaja svetove književnosti i svetove čitalaca. Zato su njegove pripovesti čudesni amalgam pustolovina unutar jednog fiktivnog fenomena, utemeljenog do najsitnijih detalja i istovremeno otvorenog da se u njega usele iluzije čitalaca. Drugim rečima, Šepard je „najzad naučio da piše zanimljive i atraktivne knjige”, kako ističe Ihab Hasan, s čim se slaže i Yim Volas Huoks opisujući „Stanicu za lov na kitove” kao „najoriginalniju knjigu američke proze XXI veka”.  


Knjige gospodara priča

Novosadski pisac Đorđe Pisarev (1957) u svom stilu kaže da je „objavio više proznih knjiga nego što ih je napisao”. Na domaćem književnom nebu pojavio se 1983, potpisujući s Franjom Petrinovićem „Mimezis mimezis romana”, a potom su došle „Knjiga gospodara priča” (1987), „Knjige naroda lutaka” (1988)... sve do „Pozne večere sa gospođom Fibi” (2016) i „U kuhinji sa Zevsom” (2017). Zastupljen je u dvadesetak antologija i izbora srpske priče. Bio je glavni urednik časopisa “Polja”, urednik “Glasa omladine”, Prve knjige Matice srpske,  Srpskog književnog magazina, edicije Nova proza u “Prometeju”, a dugogodišnji je i urednik u listu „Dnevnik”. Kao dramaturg i dramski pisac godinama sarađivao sa pozorištem Brod Teatar, gde mu je izvedeno pet dramskih komada. U Narodnom pozorištu Kikinda postavljen je i njegov komad “Juri Golec i život bez smisla”. Dobitnik je niza književnih priznanja, poput nagrada “Borislav Pekić”, “Laza Kostić”, “Stevan Pešić”, “Karolj Sirmai”, “Stanislav Lem”, DKV za knjigu godine...


Post scriptum: Miki Šepard je, u stvari, alter-ego samog Đorđa Pisareva, jedna od njegovih reinkarnacija. Izmislivši pisca, njegovu biografiju i delo, čak i kritičare koji o tom delu sude, on samo potvrđuje naklonjenost mistifikaciji. Ali to je i dalje autentična proza, briljantan spoj piščeve mašte i multidimenzionalne naracije koja i počiva na dvojnom identitetu autora. Uostalom, ni potpisnik ovog meta-teksta ne zove se Miša Volčko. Ali u Svetoj knjizi priča to uopšte nije od značaja. Važno je zapravo samo to da je Šepardu/Pisarevu nesporno stalo do čitalaca. Da želi da ih zaintrigira, da ih uključi u svoju pustolovinu, da im ponudi literarnu avanturu. I u tome uspeva! Jer „Stanica za lov na kitove” sva je satkana od umešnosti pripovedanja. Ostalo je čitanje...

Miša Volčko

Autor:
Pošaljite komentar
Đorđu Pisarevu uručena Nagrada „Stanislav Lem”

Đorđu Pisarevu uručena Nagrada „Stanislav Lem”

10.03.2018. 21:41 21:42
Predstavljen roman Đorđa Pisareva „U kuhinji sa Zevsom”

Predstavljen roman Đorđa Pisareva „U kuhinji sa Zevsom”

07.12.2017. 21:49 22:31