Oko 5.000 porodica ni u stanu ni na ulici
Pre tačno godinu usvojen je Zakon o prijavljivanju i evidentiranju zakupaca na neodređeno vreme u stanovima u svojini građana, zadužbina i fondacija, po kojem su
lokalne samouprave dobile zadatak da resornom ministarstvu dostave podatke o broju takvih stanova na svojoj teritoriji. Ti podaci su za državu veoma važni za finansijsku procenu realizacije rešenja koja se moraju propisati Zakonom o stanovanju jer je deo njih usko vezan s problematkom restitucije.
Naime, Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građavinskog zemljišta iz vremena SFRJ bile su nacionalizovane i stambene najamne zgrade. Novijim propisom određeno je da se stambene zgrade, kuće i stanovi na kojima postoji zakonom zaštićeno stanarsko pravo, vraćaju u svojinu bivšem vlasniku.
Da bi se to ispoštovalo, neophodno je zaštićenim stanarima rešiti pitanje stanovanja, odnosno država preuzima na sebe obavezu da im obezbedi novi stan koji mora biti na teritoriji grada, odnosno opštine u kojoj žive. Tačno je da novi zakon o stanovanju ne propisuje da stan mora biti na istoj ili bliskoj lokaciji u odnosu na postojeći, ali je to bilo teško i očekivati s obzirom na to da je veliko pitanje da li se u centrima gradova i opština mogu graditi novi stanovi da bi svi sadašnji zaštićni stanari i dalje bili tu.
Država je prošle godine procenjivala da u Srbiji ima oko 5.000 takvih stanova, mada je konkuretne podatke imala za 3.048 jer svi gradovi i opštine nisu dostavili podatke o zaštićenim stanarima i stanovima koji oni koriste. Osim podataka o broju stanova u lokalnim samoupravama, za državu je bilo bitno i koliko lica stanuje u tim stanovima jer od toga zavisi procena troškova u slučaju da se kao rešenje tog problema predvidi preseljenje zakupaca i članova njihovog porodičnog domaćinstva u drugi stan – troškovi pribavljanja tog stana računali bi se upravo prema odgovarajućoj površini stana u odnosu na veličinu domaćinstva.
Na kraju, ti podaci treba i da ukažu na odgovarajuće rešenje tog pitanja, kojim se povećava pravna sigurnost u vezi s raspolaganjem tim stanovima, ali i ispravlja nepravda prema pravim vlasnicima koja je naneta pre više o sedam decenija.Sada kada je usvojen Predlog zakona o stanovanju, zaštićni stanari koji već 70 godna žive u tuđim stanovima s pravom korišćenja, ali ne i svojine nad nekretninom, smatraju da im on ne donosi dobro i da ih može oštetiti jer ne garantuje gde će dobiti stanove, kolike kvadrature i na koji način će plaćati dodeljeni stan veće površine. Zbog toga se proteklih dana, nakon protesta zaštićenih stanara ispred Vlade Srbije, javila dilema o tome da li se zaista zaštićnim stanarima smanjuju prava ili država samo nastoji da ispravi nepravdu koja je naneta vlasnicima kojima su stanovi oduzeti.
Pomoćnica ministarke građevinarstva Jovanka Atanacković tvrdi da zaštićeni stanari, s jedne strane, neće dospeti na ulicu, a s druge, vlasnicima će te nekretnine biti vraćene posle 70 godina.– Za razliku od onih koji su 1990. mogli da reše stambeno pitanje jer su imali stanarsko pravo nad stanovima u javnoj svojini, zaštićeni stanari to nisu mogli i zato oni sad neće biti ostavljeni na ulici – kazala je Jovanka Atanacković. – Zakonom ćemo omogućiti tim ljudima da se prvo presele u stanove u javnoj svojini, koriste ih pod zakup, a nakon toga i da ih otkupe. Predviđen krajnji rok za preseljenje je deset godina.
S druge strane, Maja Nešić iz Udruženja korisnika stanova u zadužbinama tvrdi da povećanje cene zakupa koje donosi novi zakon o stanovanju može učiniti da sadašnji zaštićni stanari ne mogu da plaćaju zakupninu i da tu postoji realna opasnost da budu isterani na ulicu.
– Zbog neplaćanja zakupnine koja duplo premašuje njihove penzije oni mogu biti izbačeni na ulicu – ističe Maja Nešić. – Zakonodavac pri tom zabranjuje izdavanje stana u podzakup trećem licu pa tim uskraćuje pravo, na primer, baki da udomi studenta koji bi joj, plaćajući sobu, olakšao život.
LJ. Malešević
Od 30 kvadrata
Predlog zakona o stanovanju takođe predviđa – a i to muči sada zaštićne stanare – da najveća površina stana za preseljenje iznosi 30 kvadrata za jednočlano domaćinstvo. Kvadratura se uvećava još 15 kvadrata za svakog dodatnog člana domaćinstva, a najviše do 86. Zakupcu se može ponuditi i preseljenje u veći stan, ali uz uslov da za razliku u površini dvaju stanova plati cenu po tržišnim uslovima. Udruženje stanara zahteva da se u tom slučaju zakupcma ponudi mogućnost da tu razliku isplaćuje u mesečnim ratama na 20 godina, a ne samo u kešu, kako to sada piše u Predlogu zakona o stanovanju.