VRT DETINJSTVA: LEA I JA Bolje glumiš kad te mrzi da se trudiš!
Ne sećam se momenta kad je Lea prohodala niti koja je bila prva reč koju je izgovorila, ali sam potpuno sigurna da je od tih presudnih trenutaka nastala i njena želja da jednog dana bude glumica.
Oh, oduvek je volela da bude u centru pažnje, da svi pogledi budu uprti u nju i da su svi osmesi na licima zbog nje.
Mislim, da se ne lažemo...
U „ozbiljnije” glumačke vode je uplivala još davnih dana, u vrtiću u Srpskom Itebeju, gde nijedna predstav(ic)a nije mogla da prođe bez nje u nekoj iole zapaženoj ulozi. (Ili mi se to sad samo tako čini, jer na svim fotografijama koje je mama napravila iz tog perioda, Lea je uvek bila u fokusu?!) Ne mogu ni da zaboravim večito prevelike bele hulahopke koje je morala da nosi, a koje bi joj skliznule do članaka i izgledale kao federi s kojima će negde da odskoči.
Elem, kako je bivala starija, tako je zaista i dobijala sve značajnije uloge, pa je tako došla na red osnovna škola, prvi razred - bila je zvezda, još uvek u Itebeju, a onda od drugog u Žitištu, pa, spališe joj krila ko Ikaru.
No, koprcala se Lea i borila za svojih pet minuta na „daskama koje život znače”, pa je tako najjaču ulogu imala kad je bila peti-šesti razred i glumila u predstavi „Jabuka i leptir”, urađenoj na osnovu bajke princeze Jelisavete Karađorđević. Lea je bila jabuka. Koja je pala sa grane. I istrulila. Ali, dobila je aplauz za maestralno truljenje.
E, u srednjoj školi Lea je krenula još ozbiljnije da se bavi glumom. Krenula je na časove u zrenjaninsko pozorište „Toša Jovanović” kod pokojnog glumca Miloja Ivanovića Buce, od kog je naučila trikove kako da usavrši svoj talenat (?!), ali i da doživi da stane na pravu (kamernu, doduše) scenu i izdeklamuje neke monologe i skečeve. Tad je dobila najznačajniji komentar ikada: „Bolje glumiš kad te mrzi da se trudiš!”
U Gimnaziji je pobeđivala na međuodeljenskim takmičenjima iz glume i recitacije, mada, ruku na srce, nije ni bila neka konkurencije (jednom je nije bilo uopšte), ali Lea se svojski trudila i - uživala!
Došlo je na red studiranje, pokušaji da upiše Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu ili Akademiju umetnosti u Novom Sadu, ali budući da to više ne spada u period detinjstva, preskočiću sve zgode i nezgode koje su usledile; završih ipak na novinarstvu i eto me danas tu gde sam, u „Dnevniku”, prisećajući se momenata kada je Lea mislila da će jednog dana osvojiti Oskara.
Danas dolazi u obzir Pulicer, ili tako nešto...
Lea Radlovački