Prečanska leksika: Gloginje ili zašto i drveće ponekad mora da provrišti
Biljke su neme, osim kada ih ljudi baš mnogo naljute, pa im dođe da provrište. Ima tako dva drveta, što bismo kazali egzotična, koja mimo svoje volje ponekad „krase” čak i prve strane.
To su kod nas koprivić i glog. Opet nekom igrom slučaja, plod prvog, tamnoljubičastu bobicu, mi u Novom Sadu zovemo gloginjom, iako je plod pravog gloga jarkocrven. Međutim, oba su jestiva, glođu se, ali im je koštica veća od omotača pa se njima ne možeš zasititi, već samo malo osvežiti, zabaviti i dobiti apetit za nečim što obilatije puni usta.
Elem, sudbina koprivića (u Somboru zvanog još i bođoš) pre nekoliko godina uzbudila je i digla na noge čitav Srbobran. Gorostasni drvored tog dođoša u naše krajeve u samom centru nekada grada usred Bačke (sada tek varošice) oboren je, isečen za rekordno kratko vreme, kako bi se mogao jasnije videti budući izgled glavnog trga, navodno lepšeg od sadašnjeg. Lokalna vlast nije rekla i starijeg, jer su ta stable bila gotovo stogodišnja, ali tvrdi kako su svoje odradila, neka bolesna i oštećena, svejedno zrela za seču.
Ništa neobično jer su slično prošla i mnoga njihova koprivićka braća na drugim mestima, pa i u Novom Sadu, ali sasvim tiho, bez odbrane. Neke generacije se još sećaju oktobarskog gricknja gloginja u Radničkoj ulici (najbolje su posle prvog mraza), pa oko mađarske gimnazije u Futoškoj, mada je meni u najlepšem sećanju drvored u Petra Drapšina. Ne znam da li još uvek postoji, baš kao ni da li je šor dobio novo ime. Dešava se. Sasvim slučajno, na Begečkoj jami, ribolovačkom naselju, postoje i koprivić i glog, na mestu koje još nisu zaposele kanadske topole. Koprivić je tipičan za svoju gorostasnu vrstu. Ogroman je, tamnozelen i, kažu, jako star. Glog je, pak, neugledan, ovaj naš baš i kržljav (zaklonjen je drugim drvećem), naravno bodljikav i zato negostoljubiv. Ne bismo ni znali da (po)stoji da naslednici jedne od vikendica, ljubitelji prirode, nisu istakli natpis u njegovoj blizini da je to crni glog, pod zaštitom je, a njegovo uništenje - kažnjivo. Ne verujem da su to znali i šumari kada su ne tako davno do temelja posekli šumu raznog drveća, tamo prema Brašinoj čardi, gde sigurno ima još koji panj ovog „crnje”, ali ostao je osuđen da trune u senci topola.
Svejedno, gloga, bilo koje vrste, kod nas ima samo još u poslovicama i nekim (dosta čudnim) običajima. Nekad su plašili decu glogovim prutom (zato što je jako bodljikav), a ne tako davno, jedna „delegacija” tada popularne političke partije je čak i marširala s glogovim kocem ne bi li njime probola pokojnog maršala Tita. Da se osnivač nesvrstanog pokreta u svetu - ne bi povampirio. To je, navodno, najbolji i jedini takav lek, ima o tome mnogo više u Pekićevom „Zlatnom runu”. Akciju su zabeležile sve novine na ovim prostorima, gotovo kao srbobranski masakr bođoša, ali je ubrzo sve zaboravljeno. Šteta jer smo po takvom „običaju” sigurno među vodećim bizarijama (čitaj: svinjarijama) u svetu. Da smo tada bili blizu srcu holivudskoj produkciji, kao što smo sada, mogao bi to ispasti svetski hit. Mada još nije kasno. Materijala ima dosta za spektakularan scenario.
Vampir je, inače, jedina srpska reč koja se našla i u „Enciklopediji Britanici“, svim svetskim rečnicima, pa bismo mogli patentirati i “bušenje” opasnih pokojnika. Da tako bliže objasnimo još jednu svetsku reč „balkanizacija”, za koju nisam verovao da postoji u enciklopedijama, sve dok me nije uvredila vest u klivlendskom listu „Plejn diler,” gde se neki diler droge žalio na to kako se njegovo predgrađe „balkaniziralo”. (Inače, „diler” iz naziva lista znači - pošten trgovac.) Pogledam u tek dobijen američki rečnik, kada tamo u pet redova objašnjeno kako je to proces deljenja i usitnjavanja regije ili teritorije, uz trvenja i sukobe tamošnjih žitelja. Naravno, mogao sam da vrištim i protestujem koliko i koprivić i glog.
Pavle Malešev