DNEVNIK U UZDINU Lalinski, natenane i tolerantno
Ukoliko volite da putujete po preporuci, nebitno kako, gde i kada vam se nametne neka prilika, toplo preporučujemo da vam sledeće odredište bude – Uzdin. Banatska sela uz Tamiš imaju neki poseban šmek, pa ako smemo biti subjektivniji, najviše se radujemo odlascima baš na tu stranu.
Još ovih dana, kada je reka „poplavačica” opet rešila da prošeta van korita, priredila nam je prizor koji turisti retko kad mogu videti. Naime, nakon što su nas domaćini sela dočekali u Mesnoj zajednici Uzdin – predsednik Saveta Marius Bulik i sekretar Lavinel Pankaričan, uputili smo se novim asfaltiranim putem do obale Tamiša, ali se ispostavilo da do cilja nećemo stići jer smo sve vreme bili okruženi upravo njime. Sebično nas je, u jednom trenutku, zaustavio pred nepredvidivo dubokim izazovom kom nismo smeli da se prepustimo, zbog čega smo se vratili u selo, ali oduševljeni što smo na neobičan način „izgubili” od vode koja nam je preprečila put.
– Asfaltirali smo taj put, što nam je jedna od većih investicija, jer Opština ide tim smerom da uvrsti ovaj naš deo Tamiša u neku turističku ponudu – priča Bulik, dodajući da na tom delu ne postoji plaža zbog meandra usled čega je taj deo virovit, te nije najbezbednije za kupače.
Međutim, kako Pankaričan dodaje, deo tamiškog priobalja je podeljeno u parcele koje su u privatnom vlasništvu, a na kojima u poslednje vreme niču kućice.
– Planiran je projekat naše Opštine Kovačica sa Rumunijom, da se napravi biciklistička staza od nas do Rumunije – kaže sekretar. – Bicikle već imamo, dobili smo ih preko projekta, a kasnije će staze biti solarno osvetljena, napraviće se trim staze, mobilijar za vežbanje.
Od važnijih investicija za naredni period naši sagovornici izdvajaju neophodno saniranje nekadašnje osnovne škole, na kojoj su prvo krenuli sa sređivanjem fasade, da bi sad na red došao krov. A od ostalih sređivanja po selu, izdvajaju uređenje trga, konstantno ulaganje u Rumunsku pravoslavnu crkvu svetog Georgija, porte i crkvenog doma, sređenu ambulantu i novu školu koju čine dve zgrade.
– Pa, na spavanju nas imao između 1.500 i 1.600, a po poslednjem popisu, onom iz 2011. godine, bilo nas je 2.029 – priseća se Bulik, svestan da, kao i u svakom selu, tako se i u Uzdinu sve promenilo, naročito kao posledica toga da više imaju „onih koji odlaze, nego onih koji se rode”. – Najviše gravitiramo ka Novom Sadu i sve više ka Temišvaru. Nikad nam Beograd nije zanimljiv, pa češće idemo u Zrenjanin zbog svega. Jedino smo administrativno i zdravstveno vezani za Pančevo, jer ipak pripadamo Južnobanatskom okrugu.
Inače, Uzdinci se uglavnom bave poljoprivredom, naročito ratarstvom. Stoke je sve manje u selu, a nekad je i svaka kuća imala vinograd, danas nijedna, dok zbog zaposlenja idu u Kovačicu i u Zrenjanin.
– Imamo i Kinološko društvo, budući da u selu imamo dvojicu sudija i nekoliko odgajivačnica rasnih pasa, a neki se bave i uslužnom dresurom – dodaje predsednik Saveta, navodeći da u njihovom mestu možete kupiti aljaskog malamuta, nemačkog oštrodlakog ptičara i biglove. – Ove godine ćemo imati drugu međunarodnu izložbu rasnih pasa u Uzdinu.
Od lepih uzdinskih priča ne treba da zaboravimo da spomenemo i aktivno udruženje žena „Bakice”, koje godišnje organizuju nekoliko manifestacija, potom Festival rumunske muzike i folklora, Književno-umetničko društvo „Tibiskus” (što na latinskom znači Tamiš), sportske klubove poput stonoteniskog (koji će možda ući u superligu), fudbalskog (koji je u beton-ligi) i rukometnog – i svi nose isti naziv „Unirea” iliti „Jedinstvo” – potom, folklor, orkestar, dramsku sekciju, Muzičku omladinu „Uzdin”...
– Volimo Uzdin takav kakav je, miran život, bez gužve, brzine, ono lalinski, natenane, a oduvek nas ima više nacija u opštini, zato dosta dobro živimo među sobom, sarađujemo i tolerantni smo – zaključuje Pankaričan i celoj priči daje dodatni miroljubivi ton.
Tekst i foto:
Lea Radlovački
Budimo iskreni, ovde počinje smak sveta
Najpoznatija poslastičarnica u Uzdinu, u kojoj se sluša „najbolja Eks Ju muzika” i služi najbolja i najjeftinija limunada, sok od borovnice i espreso kafa u okolini – nalazi se u samom centru sela i najmanje podseća na poslastičarnicu. I, premda nema kolača niti alkohola da se naruči, ovaj ugostiteljski objekat „Paja”, čiji je vlasnik Pavel Neda, uvek je dupke pun. Neki bi za prostor rekli da liči na autobus, nekoga bi pak asociralo na one nekadašnje američke lokalčiće pune mini-separea sa po stoliećem na sredini, i tako načičkani ukrug, uz staklene zidove. A nas... Pa, nama liči na idealno mesto za okupljanje Uzdinaca, isključivo muških, a među kojima se mogu naći deca i stari, oženjeni i slobodni, poljoprivrednici i profesionalni sportisti (poput stonoteniserskog trenera Nikolaea Lupuleskua, naravno, na neopisivu radost nekih članova našeg „Dnevnikovog” lutajućeg tima), zatim lovci i „političari”...
– Kako se ne ispali ovde popiti kafu, pa espreso je 80 dinara, a produženi je 90 – veli nam Pavel, priznajući da je lokal otvorio pre četiri godine, nakon što je batalio posao u trafici. – Bilo je još gore, a ni sada nije baš najsjajnije.
A onda počinje dobacivanje sa svih strana, naročito kad se nametnulo pitanje za ozbiljno razmišljanje – ko je činio rumunsku reprezentaciju na Svetskom prvenstvu u fudbalu kada su 1994. godine pobedili Argentinu sa 3:2.
– Budite iskreni, obišli ste sigurno dosta mesta, i jeste li naišli na ovako nešto, recite iskreno, jer ovo nema nigde, odavde počinje smak sveta – uveravaju nas raspoloženi Uzdinci, pažljivo, da ne kažemo „tematski” razvrstani po separeima.