Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

BICIKLOM KROZ VOJVODINU, TEMERIN Na zelenoj travi Temerinskog vašara „svaki sedlar svoju robu hvali”

01.10.2023. 17:41 17:48
Piše:
Izvor: R. Čoban/Temerinski vašar

U Zbirci dela Zlate i Karolja Baranjija sa Zoranom Govedaricom iz TO Temerin nastavljam priču o ovom vanredno talentovanom a nepravedno zaboravljenom umestničkom i bračnom paru.

Zlatine “Siročiće” video sam u Narodnom muzeju u Zrenjaninu i tada sam se prvi put zainteresovao za rad ovog para. Karoljeve skulpture su na svakom koraku od Novog Sada preko Zemuna i Beograda do Doboja! Nekih više nema a neke postoje i danas. Njegov je bio Merkur na zgradi Novosadske trgovačke omladine, koja je podignuta 1932. po projektima Đorđa Tabakovića. Kompozicija široka oko šest metara, a visine oko dva, tako da je u to vreme, početkom tridesetih godina prošlog veka, bila među najvećim (krovnih) skulptorskih aplikacija u čitavoj zemlji. Mada predviđena da bude izvedena od tada popularnog veštačkog kamena, skulptura je zbog težine i eventualnog narušavanja statike čitave zgrade, na kraju izvedena od poroznog materijala, bojenog gipsa, koji je potom premazan određenim zaštitnim sredstvima, te se moglo očekivati da neće preživeti neko ozbiljnije vreme. Tako se i desilo da je skulptura zapravo već posle godinu dana nepovratno uklonjena i jedino svedočenje o njenom postojanju su retke fotografije Doma trgovačke omladine na osnovu kojih je teško dati njen precizniji opis.

U isto vreme kada je angažovan na izradi Merkura, Baranji radi na nacrtima a potom i izvođenju plastične dekoracije crkve Svetih apostola Petra i Pavla u Doboju, koja je ujedno i Spomen-kosturnice palih boraca u Prvom svetskom ratu. Takođe u to vreme (oko 1930) Karlo radi i na reljefima i slobodnim skulpturama za fasadu porodične kuće inžinjera Stevana Radivojevića u novosadskoj Ulici Miroslava Antića br. 7, gde se i danas mogu videti dve stojeće skulpture (Pobeda i Radnik) i dva reljefa (Apoteoza i Kosovska devojka).

Po zapisima Zlate Markov, udate Baranji, kamena skulptura dr Đorđa Natoševića (na istoimenoj školi u Novom Sadu), nastala u  perioda 1934-1935. godine, i faktički je poslednji Karoljev samostalni rad u čijoj zamisli i izradi ona nije učestvovala. Svi potonji radovi nastali do početka Drugog rata, bez obzira kako su potpisani, dokumentovani ili pomenuti u tekstovima, mogu se smatrati produktima njihovog zajedničkog rada, od odluka da se učestvuje na nekom od spomeničkih konkursa, do samih umetničkih i izvođačkih zamisli. Radeći zajedno, seća se Zlata, bili su umetnički par koji se duhovno i stvaralački dopunjavao: “Imala sam često utisak da ni ono što sam potpuno sama zamislila i ostvarila, nije samo moje, toliko smo bili jedna misao!”

Na velikom jugoslovenskom konkursu organizovanom za umetničku dekoraciju Narodne skupštine (1936), vajarski par Baranji je, od preko tri stotine pristiglih radova, nagrađen drugom i trećom nagradoma – za statue cara Dušana i kralja Tomislava, kao i za personifikaciju Industrije. Ipak, i pored zajedničkog rada, u dnevnim izveštajima se Karolj pominje kao autor statua cara Dušana i kralja Tomislava, dok je Industrija prepisana Zlati. Svakako je najmonumentaliniji i možda najpoznatiji rad Zlate Baranji, koji je izvela zajedno sa suprugom Karlom, skulptura „Ikarus“ (1938) na fasadi Vazduhoplovne komande u Zemunu, zgrade koja je delo arhitekte Dragiše Brašovana (1887-1965).


Likovi na Banovini

Baranjijevi su na fasadi novosadske Banovine tokom 1938-1940. izveli medaljone sa likovima vojvoda iz Prvog svetskog rat: Živojina Mišića, Radomira Putnika, Stepe Stepanovića (na slici) i Petra Bojovića, te kraljeva Petra i Aleksandra Karađorđevića. Tokom Drugog svetskog rata mađarske okupacione vlasti su preko reljefnih medaljona postavili zastave, ali ih nisu uklonili. U proleće 1945, posle oslobođenja Novog Sada, ipak su skinuti. Uspešno ih je obnovio konzervator Ratko Kulić 2007.


Figure “Dečaci” i “Devojčice” (1938) od veštačkog kamena su bile prvobitno postavljene ispred ogledne Škole kraljevića Andreja (danas Gimnazija Isidora Sekulić). Danas se nalaze ispred osmogodišnje škole Žarko Zrenjanin na Limanu III. Mada izmeštene sa svoje prvobitne lokacije, skulpture su se sasvim uklopile u novo okruženje.

Reljef na Beogradskoj kapiji u Petrovaradinu, koji prikazuje svečani trenutak ulaska srpske vojske u Novi Sad 9. novembra 1918, takođe je delo bračnog para Baranji. Spomen-ploča je svečano postavljena 9. novembra 1938. godine, a dnevne novine su godišnjicu obeležile detaljnim podsećanjem na dešavanja iz jeseni 1918. godine, kada se samo u Petrovaradinu, za ishranu velikog broja oslobođenih srpskih zarobljenika koji su se tu našli neposredno posle okončanja rata, “peklo dvadeset hiljada hlebova i klalo četrdeset volova.“

Izbor scena Orač i Žeteoci bio je očekivani i prirodni odabir za objekat Instituta za ratarstvo i povrtarstvo, osnovanog 1938. od Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije, pod imenom Poljoprivredna i kontrolna stanica u Novom Sadu. Ovoga puta samostalno Zlata izvodi dva masivnih reljefa od veštačkog kamena tokom 1938. Baranjijevi su povremeno bili angažovani i na izradi spomenike za pojedinačne i porodične grobnice na novosadskim grobljima – Almaškom, Katoličkom i groblju na Tranyamentu. Ipak, i pored činjenice da na sva tri pomenuta groblja postoje spomenici koji bi po svojoj strukturi i izgledu mogli pripadati njihovom opusu, autorstvo nikada nije potvrđeno. Legat Zlate Markov Baranji se čuva u zrenjaninskom Narodnom muzeju, dok se njihov zajednički legat nalazi u Temerinu i sadrži deset Zlatinih i 41 Karlov rad.

Odlazim iz Legata Zlate i Karolja, a kako je nedelja - nastavljam ka “Temerinskom vašaru” da proverim o čemu je pevao Bane iz “Garavog sokaka”. Vašar je već bio pri kraju, poslednji prodavci pakovali su svoju robu, a u restoranu još je nekoliko gostiju grickalo reš pečenu kožicu na prasetini. U jednom momentu začula se graja, grupa Roma posvađala se oko podele novca dobijenog prodajom konja. Malo dalje - najuporniji prodavac sedi okružen kožnim sedlima. “Uvozim ih najviše iz Austrije, Nemačke i Švajcarske. Ovo su korištena sedla ali su sva u jako dobrom stanju jer je rad kvalitetan!”, veli on, da politički korektno parafraziramo narodnu izreku - “svaki sedlar svoju robu hvali!”.

Inače, kada sam u nedeljno prepodne došao u Temerin, u Crkvi Sv. Rozalije upravo se završavala mađarska misa; ispred hrama je bilo parkirano na desetine bicikala vernika, a u senci krošnji smestio se kip mađarskog kralja Sv. Stefana. Prva katolička bogomolja u Temerinu izgrađena je od naboja dobrovoljnim radom 1783. Krov je bio pokriven trskom, a celo zdanje je bilo veoma skromnih dimenzija: dugo 16 široko 5,5 metara, naravno bez tornja. Sadašnja crkva je podignuta 1804. Troškove njene izgradnje snosili su veleposednik Šandor Sečen i vernici. U bici, koja se tokom Revolucije 1848/49. odigrala u noći 29. i 30. avgusta 1848, izgorele su crkva i plebanija sa crkvenim knjigama, kao i stara crkva koja je bila pretvorena u školu. Crkva je 1853. temeljno obnovljena, 1928. je proširivana a posle 1947. novosadski slikar Pal Ružička restaurirao je crkvene slike. Godine 1957. je podignut novi toranj, da bi u periodu od 1960. do 1966. bila obnavljana i proširena dodatnim krovovima. Crkva Svete Rozalije ima četiri zvona koja su iz 1925.

Svake godine krajem jula na praznik Svetog Ilije po gregorijanskom kalendaru u Temerinu se održavaju Ilindanske svečanosti. Manifestacija uvek počinje puštanjem golubova, a nastavlja se u Crkvi Svete Rozalije, gde se održava svečana misa, radi osveštanja hleba od tek požnjevene pšenice. Ovim svečanostima katolički vernici i žitelji Temerina ispunjavaju zavet dan Bogu još davne 1853. kada je skoro sva letina u temerinskom ataru stradala u jednoj velikoj oluji.

Robert Čoban

Autor:
Pošaljite komentar