(NE)ZABORAVLJENI: DUŠAN DAČIĆ, KARATISTA KOJI JE POKORIO SVET "Za zlato je trebalo nešto više od umeća"
Možda naši mlađi čitaoci i ne znaju ko je i kakav je šampion bio legendarni majstor karatea, Novosađanin Dušan Dačić.
Ipak, onim samo malo upućenijim nije se teško prisetiti kakve je sve rezultate ostvarivao ovaj nekadašnji šampion, i na evropskoj, ali i na svetskoj sceni. Uostalom, titule vicešampiona Starog kontinenta i planete u pojedinačnoj kategoriji borbi, ali i zlatne kolajne koje je osvajao kao član kata tima, jasno upućuju na zaključak da je, među prijateljima popularni Dača, as kakvog ovaj borilački sport na našim prostorima nije imao.
- Rođen u sam u Novom Sadu, 1955. godine i tu sam završio osnvnu školu „Žarko Zrenjanin“, srednju građevinsku školu i Građevinski fakultet – počeo je Dačić svoju životnu priču. – Stanovali smo u ulici Mileta Jakšića, u kući, jer nije bilo visokih zgrada u to vreme, pa smo, mi – deca, imali puno prostora za druženje i igranje. To smo obilato koristili i, da ne zazvuči rogobatno, kao i sva gradska deca, odrasli smo na ulici. Dakle, po obrazovanju sam inženjer građevine, ali sam istovremeno i magistar sporta, jer sam upisao postdiplomske studije na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje. Na taj korak odlučio sam se zbog toga što sam najveći deo života posvetio sportu.
Ljubav s karatea
Dušan Dačić oženjen je Danicom. „Upoznali smo se na karateu”, objasnio je Dača. „Ona je bila naša i prva žena u Evropi koja je postala savezni sudija, a pre toga takođe se bavila ovim sportom. Imam četiri ćerke: Jelenu, Jovanu, Dunju i Minu, kao i četvoro unučadi. Neke od nasledinca su bile u karateu, neke nisu, ali smo se supruga i ja uvek trudili da izrastu u dobre ljude i srećan sam što je zaista tako.
Interesantno je to da se i Dušanov otac, Jovan Dačić – Lazica, bavio sportom, a jedno vreme je, pre ere Vujadina Boškova, bio i predsednik FK Vojvodina, a bio je aktivan i u Teniskom klubu Vojvodina.
- Mama je bila domaćica, tata je radio i usmeravao nas na to da se bavimo nekim sportom. I nas troje dece, sestra Marija, brat Đorđe i ja, to smo i činili. Prioritet nam je bio da budemo dobri u školi, a sport nam je bio neka vrsta hobija, da ne bismo zaludno gubili vreme i pošli u nekom neželjenom pravcu.
Govoreći o počecima na sportskim terenima, naš sagovornik otkriva da mu je, uz stalno igranje fudbala, omiljen u to doba bio - hokej na ledu.
- Nažalost, tada nije bilo moguće baviti se hokejom, jer jedino kakvo-takvo klizalište, koje je postojalo u Novom Sadu, bilo je ono u Dunavskom parku, gde su danas teniski tereni, koji su se tokom zime polivali i tako ledili. Trajalo je to najviše četiri meseca, a u ostalom delu godine nije bilo aktivnosti, osim što smo ponekad odlazili na Šodroš. Posle toga, upisao sam se u školu fudbala na Sajmištu, koju je vodio profesor Stevan Sekereš. Bila je to lepa generacija nas dečaka, čak smo bili i prvaci Jugoslavije u Borovu, a iz tog našeg tima vrhunski igrači postali su Slobodan Bobe Pavković, Šandor Mokuš, Sloba Best, Fodor, Bolta i da ne ređam dalje. Iskreno, nisam baš bio neki talenat za loptu, ali sam posedovao potrebnu oštrinu, brzinu i hrabrost da „uđem“ u čoveka. No, termini treninga, s obzirom na to da mi je škola bila u fokusu, nisu mi odgovarala i ta „karijera“ nije potrajala.
Kako Dača sam kaže, igrom slučaja, krenuo je na karate, uz stariju sestru.
- U to vremesu se prikazivali filmovi s Brusom Lijem i bili su veoma popularni. Odgovarala mi je i činjenica da su treninzi bili uveče i nisu mi ometali školske (učenje) i životne (igranje) aktivnosti, kao što je fudbal činio. Ipak, kroz fudbal sam dobio određeni temelj i spoznaju o tome kako da pristupam sportu. Tu sam shvatio da je važno da imaš disciplinu, ali i dobru organizaciju vremena...
Dača je karateom počeo da se bavi sa 14, a već posle dve godine izborio je pravo da nastupi na državnom prvenstvu u Čačku.
- Tek tada sam zapravo počeo konkretnije da treniram, i to u sali OŠ „Kosta Trifković“. Nailazili su sve bolji rezultati na prvenstvima Vojvodine i Jugoslavije, pa sam 1974. godine, kada sam imao braon pojas, otišao na selekcioni turnir, na kojem sam, pobedivši sve rivale redom, izborio pravo da, kao član našeg državnog tima, učestvujem na Evropskom prvenstvu.
Dačić se takmičio u dve discipline, u katama (borbe sa zamišljenim protivnikom) i u borbama.
- Radio sam i ekipno i pojedinačno, pa me je sve to iscrpljivalo. Jednostavno, potrošio bih se, nedostajala mi je energija, ali sam, opet, danas jedini s ovih prostora koji ima medalju u obe konkurencije sa svetskog prvenstva. Dosta sam negovao tehniku i sam trenirao. Bio sam, 1977. godine na Svetskom prvenstvu u Japanu i tada sam sve dobro „snimio“ i rešio da budem 1980. godine u finalu planetarne smotre. Mnogi moji prijatelji nisu ni znali da sam u reprezentaciji, nisam o tome ni pričao, ali sam, eto, rešio. Analizirao sam sve, sagledao gde je moje mesto u tom svetu i počeo da radim veoma ozbiljno na mom „projektu“. Trudio sam se da budem objektivan, jer istina je jedina koja daje autoritet, a neistina ne daje ništa. Suočio sam se s istinom gde sam tu ja, šta i koliko mogu, koje tehnike treba da koristim na tom putu, a potom sam napravio plan i program rada. Zamolio sam profesora Branka Muju Dragića da vidimo šta može da se radi sa fizičkim pripremama, jer je bio trener džudista i o tome je puno znao. On me je povezao sa Milanom Šašićem, koji je imao iskustva s pripremama vrhunskih sportista, a ja sam sam radio na tehnikama.
Trenirao je Dušan sam na Đačkom igralištu, ali i kod kuće, u dvorištu, s bratom Đorđem koji je bio odlično kondiciono pripremljen.
- Sećam se da smo koristili teretanu u Sportskom centru Đačko igralište, u kojem je radio portir Bata, s kojim smo bili dobri i on bi nas mufte puštao da vežbamo. To mi je donelo rezultat i ispunjenje plana zacrtanog tri godine ranije, jer sam se našao u finalu Svetskog prvenstva u Bremenu. U njemu sam izgubio od Japanca, kojeg sam, doduše, ranije savladao. Tamo sam se rešio kata i nastupio samo u borbama, što je bila prava stvar. To mi je bio najvredniji rezultat u karijeri, iako mislim da sam mogao da postignem i više. Jer, shvatio sam da, ako nisam 10 do 15 odsto bio bolji od rivala, morao sam da se povinujem odlukama sudija, što znači da je potrebno bilo da ubedljivo budem kvalitetniji od rivala, da bih ga savladao. Jugoslavija nije imala sudije, nikakvu pomoć s te strane, pa sam bio prinuđen da pravim čiste poene i situacije, jer, ako smo izjednačeni, gubio bih meč.
Bez mogućnosti učešća na Olimpijadi
Karate nije olimpijski sport i sigurno je da se naš sagovornik nije dobro osećao kada je bio suočen s nemogućnošću da sjajne domete potvrdi i na Igrama. „To je bilo loše saznanje, jer maštao sam da jednog dana nastupim na OI”, jasan je Dušan. „Sve zemlje-organizatori želele su da proguraju svoje sportove u olimpijsku porodicu i finansijski su ih podržavali. U našem slučaju, to je trebao da učini Japan, kao što je, recimo, Južna Koreja pogurala tekvando”.
Kako nam je Dačić objasnio, i tada je na Svetskom prvenstvu bio doveden u neravnopravan položaj, jer je imao čak osam protivnika u 11 borbi. I ne samo to, nego je finale u Bremenu počelo samo pet minuta posle polufinalnog duela, pa nije imao vremena ni vazduha da uhvati.
- U mojoj kategoriji bilo je preko 130 takmičara. Bili smo podeljeni u četiri grupe, a po dvojica najboljih iz svake išli su borbe za medalje i to bez repasaža. U grupi sam pobedio izuzetne rivale iz Engleske, Japana, Italije i Nemačke, a među osam sam radio s Englezom Brenonom, koji je bio „planiran“ da bude prvak sveta. On je kao prvi došao iz svoje grupe, a drugi je bio Japanac Mori, koji je kasnije ušao u finale. Bio sam malo “bejbi fejs“, mislio je da će lako sa mnom. I izgubio je. U polufinalu sam radio s Nemcom Hofmanom, sudio je Japanac, pa su navukli da bude nerešeno, iako sam bio bolji. Sledio je novi duel nas dvojice, takva su bila pravila, koji su ponovo odlučili da bude bez pobednika. Tek u trećem pokušaju sam ga dobio i ušao u borbu za zlato. Međutim, samo pet minuta posle tri vezane borbe, morao sam u finalni duel i tu je nastao problem. Greška našeg rukovodstva bila je to što nije zaustavilo takav sled događaja, da se odmorim barem 15 minuta. Nisam bio skoncentrisan, nisam imao kontrolu nad borbom i izgubio sam zlato za poen.
Nikada u obezbeđenju
Pošto se bavio borilačkim sportom, pitali smo Dačića da li je nekada radio u obezbeđenju nekih objekata. „Otvorena je prva kockarnica u novosadskom hotelu Park, pa me je jedan prijatelj iz Kikinde, koji je bio zadužen za obezbeđenje, pozvao da radim u njoj. Nisam, međutim, prihvatio finansijski dobru ponudu, jer držao sam časove karatea i nisam mogao da budem primer deci koju vodim i učim određenim životnim vrednostima. Nisam mogao da budem i tabadžija i pedagog, kosilo se, jednostavno, to s mojim karakterom”.
Dača ne krije da ga je i pored toga preplavila lavina emocija, sreće…
- Jer, znao sam da sam ogromni uloženi rad pretočio u jednu tako veliku medalju. Bio sam prezadovoljan i zbog toga što sam uspeo da realizujem ono što sam planirao i želeo. To je, uostalom, presudilo i da kasnije ostanem u karateu za čitav život.
Osvojio je naš (ne)zaboravljeni istinsku gomilu medalja tokom karijere.
- U okvirima nekadašnje Jugoslavije, osvojio sam 33 medalje u katama i borbama, što ekipno, što pojedinačno. Uz to, osvojio sam 15 odličja na evropskim i 17 na svetskim prvenstvima. Pojedinačno, zlatom se nikada nisam okitio, osim ekipno, na prvenstvima Starog kontinenta, u katama i borbama. Jednostavno, nismo imali sudije uz sebe, nismo bili ni ekonomski moćni i to je uzelo danak.
Dušan Dačić je radio i kao profesor u Građevinskoj školi, ali i kao inženjer u jednoj građevinskoj firmi iz Kaća, ali je ostao u sportu. U sećanjima na bogatu karijeru dotakao se i EP u Esenu, 1977. godine, kada je bio u finalu u borbama, protiv jednog domaćeg, nemačkog borca.
- Po meni, taj susret sam dobio, ali su ga domaćini „navukli“ u njegovu korist. Tada sam doživeo veliku sudijsku nepravdu, ali takvo je vreme bilo, i to je bilo – to – zaključio je Dušan Dačić.
Ju karate do
Danas Dušan Dačić je i dalje aktivan u svojoj školi Ju karate do i Karate akademiji Dačić, ali je utisak da se povukao van domašaja interesovanja javnosti.
- Politikom se nikada nisam bavio, jer sam svom ocu obećao da to neću da činim – jasan je bio Dušan. – Struka mi je u prvom planu, pa sam 1981. godine bio predsednik selektorske komisije, a 1988. i predsednik Stručnog saveta. Nikada nisam za to bio plaćen i jedini uslov da radim bio je da mi se niko ne meša u posao. Onog momenta kada su to pokušali da urade, došlo je do razlaza. Mediji rade ono što njih interesuje, a ja im očigledno nisam zanimljiv. Nikada nisam bio u nekoj partiji, jer to mi, jednostavno, ne prija. Iako su deca mnogih poznatih ličnosti trenirala kod mene, nikada nisam tražio, niti sam dobio bilo kakvu materijalnu pomoć. Imam oko 100 članova, živimo od članarine, iako sam svestan da se bez medijske promocije teško može napredovati.
Recimo, na kraju, i to da je Dačić imao zvanje zaslužnog sportiste Jugoslavije, ali medalje koje je osvajao na najvećoj sceni nisu bile dovoljne da dobije i nacionalno priznanje, jer karate nije olimpijski sport. Utisak je, za tim ne žali, jer uvek u životu vodio se devizom da se pruža onoliko koliko je dugačak. Dačić je, inače, vlasnik majstorskog pojasa 10 DAN, najvišeg u svetu karatea i velikan jugoslovenskog, srpskog, vojvođanskog, ali i evropskog i svetskog sporta.
Aleksandar Predojević