Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

FK Indeks organizovao zanimljivu radionicu za roditelje

22.12.2017. 16:05 16:14
Piše:
Izvor: Maletaški, psiholog Vujanović i profesori Stojanović i Smajić

U organizaciji Fudbalskog kluba Indeks a u saradnji sa Fakultetom za fizičku kulturu univerziteta u Novom Sadu, organizovana je radionica – predavanje, za roditelje čija su deca članovi kluba.

Tema radionice bila je „Odnos dece – trenera – roditelja u jednom fudbalskom klubu” i pravoj ulozi roditelja u sportskom napredovanju svoga deteta. Predavači su bili: Snežana Vujanović, sportski psiholog iz Pokrajinskog zavoda za sport, prof dr. Marko Stojanović i prof. dr Miroslav Smajić.

Moderator Radionice bio je trener u klubu Novak Maletaški a predavanje je održano u amfiteatru Fakulteta za sport u Novom Sadu.

„Ovo je prva radionica u nizu koju radi podizanja kvaliteta edukacije roditelja a sve u cilju pravilnog rasta i razvoja naše dece. Želimo da ukažemo na najvažnije aspekte sportsko-edukativnih rešenja u fudbalu – istakao je  na otvaranju radionice Maletaški.

Psiholog u Pokrajinskom zavodu za sport Snežana Vujanović govorila je o odnosu: dete, roditelj, trener iz ugla psihologa, dobrobitima i manama bavljenja dece sportom u ovom slučaju fudbalom. Ona je istakla da se kod dece koja treniraju fudbal razvijaju niz pozitivnih osobina i veština: fer-plej, potom veštine da se prepoznaju problemi i frustracije i da se oni reše.

„Deca moraju da nađu svoje mesto u timu. Istraživanja koja su rađena 2008. godine pokazala su da 70% dece sama biraju sport i onda je motivacija najveća. Razlikujemo unutrašnju i spoljašnju motivaciju kod dece: unutrašnja je dobra i ona je suštinsko zadovoljstvo a spoljašnja je nadogradnja. Nedostaje motiv kada nema rezultata, ali osnovni motivi su: zabava, igra, druženje pa tek onda dolaze drugi motivi kod dece. Uspeh je na skali od jedan do deset na poslednjem mestu i on dolazi sa 16, 17 i 18 godina, naglasila je Vujanović.

Ona je istakla da rana specijalizacija psihološki nije dobra kod dece, i da kod takve takmičarske specijalizacije sa 14, 15 i 16 godina ona napuštaju sport a to su potvrdila itraživanja u SAD-u.

„Šta je nama cilj? zapitala se Vujanović i dodala: „pre svega roditelji znaju gde su im deca, sport i fudbal su važni za zdravlje dece i sprečavaju antisocijalne oblike ponašanja.

Takođe, istakla je psiholog, odnos roditelja prema deci kada je fudbal u pitanju može biti pozitivan i negativan. Oni roditelji koji su neuključeni, nezainteresovani, samo plaćaju članarinu za dete a uopšte ne komuniciraju sa njim spadaju u negativne primere. Postoje i oni koji su preterano uključeni i razdražljivi. Kada krene takmičenje, previše se uživljavaju, koriste emocije i preterano su uključeni, oni pobeđuju ili gube a dete oseća odgovornost.

„Postoje, takođe, i fanatični roditelji i to je psihološki štetno, potpuna identifikacija sa detetom i apsolutno doživljavanje onoga što dete radi. A postoje i roditelji koji su treneri sa tribina, galame, trče oko terena, sastavljaju tim, govore šta i ko treba da igra... To su sve negativni primeri – dodala je Vujanović.

Govoreći o dobroj praksi istakla je da roditelji moraju da budu podržavaoci, da prate svoje dete i idu na utakmice, ali da im ne govore šta ono treba da radi i da ga ne kritikuje, jer deca ne smeju da gube samopouzdanje. Adekvatan odnos roditelja je kada oni prate dete kroz razvojne faze i da mu oni koriste na različitim nivoima. Da pri tome, dete daje sve od sebe i da se trudi.

„Neuspeh je ne moguće izbeći. Ono mora da podnese poraz na adekvatan način. Kada su treneri u pitanju roditelj nekada treba da učestvuje. Ne treba nikada govoriti kako je dete dobro a roditelji katastrofa, ne treba roditelje izbacivati sa treninga. Postoje različiti sukobi ko je u pravu a treneri moraju da budu vaspitači. Razvojna faza je oko 12 godine kada se dete identifikuje sa trenerom, on se mora poštovati, kao i sudije a minutaža na terenu ne sme biti prioritet. Rezultat nije prioritet u tom uzrastu, rekla je Vujanović. 

Ona je istakla da deca od sedme-osme godine razvijaju repeticiju, od 10-12 imaju kognitivni razvoj i tada treba da shvate takmičarski deo. Deca napuštaju sport zbog preteranih očekivanja i tada osećaju se loše.

„A šta je cilj? Neće biti Ronaldo ali mogu da budu zdravi psiho-socijalno, završila je izlaganje psiholog Vujanović.

Profesor dr Marko Stojanović govorio je o dugoročnom sportskom razvoju i uporedio je istraživanja koja su rađena u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Nemačkoj (Hareu 1982. godine) sa današnjim procesima u sportu. Ta istraživanja su rađena 14 godina i podelili su ispitanike u dve grupe od 9-12 godina. Jedna grupa je imala ranu specijalizaciju dok je druga radila sve suprotno od onog za šta su talentovani.

„Prva grupa imala je brzo povećanje sposobnosti, od 15-16 godine imali su najbolje sposobnosti jer je izazvana brza adaptacija, ali sa 18 godina su sagoreli i uglavnom, napustili sport, te zbog forsirane adaptacije imaju prolongirane povrede i nepostojanje sposobnosti takmičenja. Kod druge grupe program je bio višestrani, dogodio se sporiji razvoj, jer oni najbolje sposobnosti postižu u 18 godini i kasnije, kada je dostignuta fiziološka i psihološka zrelost, a imaju i dugačak sportski staž, malo povreda, i kod njih postoji sposobnost takmičenja, rekao je Stojanović.

Potom je govorio o istraživanjima u Sovjetskom Savezu (Nagomi 1987. godine) koja su pokazala da olimpijskim šampionima taj sport nije bio početni kojim su se bavili jer su imali opšti razvoj. Njihov početak je bio sa 7-8 godina ali prvih nekoliko godina učestvovali su u više sportova.

Profesor je dodao da specijalizovani program sportista počinje oko 15-17 godine i nakon pet do osam godina dostiže se maksimum. Ranija specijalizacija – raniji rezultati, ali na nižem nivou, juniorski prvaci a seniorski čak ni finalisti. Takođe, većina vrhunskih seniora nisu bili juniorski prvaci.

„Sredinom 80-tih godina počelo je napuštanje modela i prešlo se na koncept što ranije specijalizacije i došlo je do „overus sindroma” ili prenaprezanja. Čestih povreda ukrštenih ligamenata, i ovo je proizvelo puno medalja u mlađim kategorijama ali i do smanjenja broja medalja u seniorskom uzrastu. Takođe, smanjen je broj seniorskih sportista vrhunskog kvaliteta, istakao je Stojanović.

On je potom naveo da je bolje za život bavljenje sportom zbog opšte motoričke pismenosti. Naveo je primer Trejsi Ostin i Štefi Graf. Ostin je postala broj jedan u tenisu sa 17 godina ali je zbog povrede napustila taj sport dok je Grafova kasnije sazrevala ali je dugo bila vrhunska igračica.

„U SAD-u postoji 24.000 košarkaških stipendija i daju se sportistima koji dolaze iz celog sveta. 12 po svakoj ekipi prve divizije i deset druge. Posle srednje škole sledi upis na koledž i dobije se „skuleršip” jer je dobar košarkaš. Kako se gubi stipendija? Moraš biti dobar đak. Važna je edukacija, rekao je profesor Stojanović.

On je potom, ukazao na LTAD model (long-term athlete development), koji nije elitistički. Ispričao je primer vrhunskog sportiste, košarkaša, Majkla Džordana koji je, grubo rečeno, bio oteran sa treninga, pa se svojom upornošću vratio kada je izrastao i postao najbolji na svetu.

Stojanović je zato dodao da je nemoguće proceniti talenat zbog toga što su deca različita. Bitan je i uticaj datuma rođenja (RAE – relative age effect) kod dece. On dolazi do izražaja oko 14-15 godine i sa uzrastom opada. Značajan broj dece  napušta sport jer su mlađi a postoje razlike kod onih rođenih u januaru ili decembru iste godine. Nisu istog nivoa razvoja i to postaje problem. Potrebno je da deca rođena prve, ne budu u istoj grupi sa onom rođenom u drugoj polovini iste godine.

„Deca treba da igraju turnire u kojima nema prvaka, nije važno ko je prvi na tabeli. Utakmica mora biti trening a dobar rezultat znači loš rad. Kada se igra sa najboljima, pozicioniranje, taktika, kada igraju igrači iz drugih sredina sve ovo je neetično. Fudbal ima veći značaj nego novac. Dete ima pravo da ne bude vrhunski sportista, naglasio je profesor Stojanović.     

Profesor dr Miroslav Smajić govorio je o svojim iskustvima u pedagoškom radu i vremenu provedenom na terenu kao igrač u FK Indeks i kasnije kao trener. Pohvalio je trenere u FK Indeks, koji su svi bili studenti Fakulteta sporta i pomenuo je probleme sa kojima se suočavaju kada su uslovi rada u pitanju.

Smajić je bio kapiten u podmlatku FK Vojvodine sa kojom je imao prvi ugovor ali je postao profesor na fakultetu. Bio je i najmlađi prvotimac Indeksa sa 14 godina.

„Puno dece je izvedeno na pravi put u ovom klubu. Stasali su Dunđerski, Bajčetić, Maksimović, Medojević, Mudrinski. Milan Kosanović je ovde počeo da radi a postao je svetski prvak, rekao je Smajić.

On je ispričao svoja iskustva u radu sa najmlađima. Negativna i pozitivna. Naveo je primer kako je jedan poznati igrač zajedno sa svojim ocem jurio sudiju oko terena, što je izazvalo nevericu prisutnih u amfiteatru.

„Svetao primer je Dušan Tadić reprezentativac Srbije i igrač Sautemptona koji se i danas uvek javi, zove i pravi je primer mladog čoveka, sportiste. On nije imao minutažu u mlađim kategorijama, a protiv Mačve iz Šapca (2005. godine) dok je bio u Vojvodini  rekao sam mu da će biti najbolji. On je tada ušao u igru i uradio je ono što i dan danas najbolje radi, namestio je tri gola. Posle utakmice pitao me je: - Treneru kako ste znali da ću biti najbolji. Zaista je pravi je uzor za mlade fudbalere – ispričao je profesor Smajić.

Profesor Smajić je na kraju izlaganja, preko projektora, a na insistiranje prisutnih, prikazao tuču roditelja na jednoj utakmici pionira u Beogradu navodeći to kao jedan od najnegativnijih primera koji se dogodio u našem fudbalu.

„Mora se probati da se deci ne odmaže, pa neka jedan uspe, ostali će biti sretni da su sa njim trenirali i igrali fudbal, istakao je na kraju Smajić.

Predavači su dobili veliki aplauz od roditelja ali i treneri u Fudbalskom klubu Indeks, koji su ipak različiti od drugih klubova, sa željom da se ovakve edukativne radionice nastave.

Miroslav Kovačević

Autor:
Pošaljite komentar