Darko Jevtić: Jedinstvena ideja, možda ne i najbolja, bolja je od tri dobre
Fudbalski klub Vojvodina dobio je još jednu šansu, možda poslednju. Upravljanje kolektivom povereno je uglednom novosadskom privredniku Dragoljubu Zbiljiću.
Navijači, fudbalski poklonici uopšte, strukture gradske vlasti koje učestvuju u finansiranju aktivnosti, u osovini Dragoljub Zbiljić – Dušan Bajatović prepoznali su energiju vrednu poverenja da, zajedno sa saradnicima, poprave krvnu sliku kluba šampionske tradicije. U krugu saradnika kojima se veruje jeste i član Upravnog odbora Darko Jevtić.
– Početak priče sa Zbiljićem na čelu kluba počiva na pretpostavci da ljudi takvog formata, kao što su on i Dušan Bajatović nemaju komplekse niže vrednosti, niti prema bilo kom gradu, niti prema bilo kom klubu u Srbiji – kaže Jevtić. – Znaju oni šta je Vojvodina i koliko je vredna njena tradicija. Biti deo njihovog tima velika je čast, ali i ogromna obaveza da Vojvodinu vratimo na mesto na kome je bila u Jugoslaviji i koje joj po svemu pripada, a to je mesto u krugu tri najusešnija srpska kluba, što znači i permanentno prisustvo na evropskoj sceni. Istovremeno, mimo terena, moraćemo da sačinimo osnov za poslovanje i ponašanje u skladu sa ponašanjem većine evropskih kolektiva.
Koliko god da je početak razgovora sadržajem podsetio na svaki prethodni pokušaj najave renesanse u „pola belom, pola u crvenom“, svaki sledeći odgovor vodio je u smeru verovanja da je Vojvodina uočila svetlo na kraju tunela, u kome se njena kompozicija zaglavila u prethodnoj sezoni.
Deo od transfera omladinskoj školi
– Predložio sam predsedniku da od svakog budućeg transfera pet posto izdvojimo za rad omladinske škole i pet posto za održavanje i unapređenje klupske infrastrukture. Svi u klubu bićemo ozbiljna podrška Zbiljiću i Bajatoviću, kako bismo njihove ideje što pre implementirali i na teren izlazili sa pobedničkim ambicijom – naglasio je naš sagovornik.
Rastavac i Jovanović su naši kadrovi
Što su Zbiljić i Bajatović izvan terena, to bi Milan Rastavac i Marko Jovanović trebalo da budu uz teren.
– Atmosfera u Vojvodini bila je apatična i neborbena. S druge strane, niko od nas po prirodi nije takvog karaktera. Naprotiv, na prethodnim poslovima pokazali smo ko smo i koliko vredimo. Na čelo stručnog štaba stiže naš kadar Mima Rastavac, za koga sam i pre tri-četiri godine tvrdio da je pravi izbor na duže staze. Na čelo sportskog sektora dolazi Marko Jovanović, koji je pravio ozbiljne transfere u Evropi. I Vojvodini je pomagao u određenim poslovima, tako da će sportski krvotok da oživi – uveren je Jevtić.
– Moramo da verujemo, jer ako nema vere da Vojvodina može da bude prva, da osvoji Kup, da igra grupnu fazu evropskog takmičenja, onda smo u startu hendikepirani – iskreno će Zbiljićev saradnik od poverenja. – Mislim da tandem Zbiljić–Bajatović ima šansu, možda i poslednju šansu u našem vremenu, da iskorači u pravcu koji je potreban i klubu i gradu Novom Sadu i Pokrajini, ali i Srbiji celoj. Moramo da budemo jedinstveni i da iz tog jedinstva izvučemo maksimalan rezultat.
Da li je neko imao hrabrosti, zapitao se Jevtić, da pre tri, četiri ili šest godina nagovesti mogućnost da će Sportsko društvo Vojvodina biti trofejnije od Partizanovog.
– Eto dočekasmo, osim rukometaša i odbojkaša i hokejaši su prvaci. Ako su članovi sportskog društva mogli da budu ispred Partizana, iskreno verujem da i fudbalski klub može da bude ispred giganata kakvi su Partizan i Crvena zvezda. Da li ćemo praviti nekome problem? Da, verovatno hoćemo, ali i za to moramo da budemo spremni.
U svom inauguracionom govoru predsednik Zbiljić je naznačio tri smera delovanja u aktivnostima kluba: plasman u Evropu, razvoj omladinske škole i rad na razvoju marketinga. Sve to, kako je rekao, u cilju da Vojvodina bude i „profitabilan centar, a ne samo sportski centar“.
– Pitanje učešća Vojvodine na fudbalskom tržištu nije samo pitanje organizacije omladinske škole. Istina, imamo ozbiljnu školu, o čemu svedoči i aktuelno kadetsko EP, gde su najistaknutiji članovu srpske reprezentacije iz našeg pogona. Ono što je bio problem Vojvodine prema fudbalskom tržištu jeste dezorganizacija u klubu, nepoznavanje materije, nismo imali pravu vezu sa tržištem, koje ne trpi odgovore na koje se čeka danima, mesecima... Mi moramo da imamo kvalitetnu „igračku robu“ i da uspostavimo realnu cenu za tu „robu“ u prvoj sekundi pitanja koliko košta i da svi zajedno stanemo iza toga. Iz iskustva, dok sam bio direktor u Vojvodini i onoga što se dešavalo prethodnih godina, moramo da izvučemo pouku: mora da postoji samo jedna ideja. Jedinstvena ideja, iako nije najbolja, jeste bolja nego tri dobre. Ukoliko jednu ideju jedinstveno ispratimo nećemo imati problema koje smo imali ranije.
U vezama Vojvodine sa menadžerima, sa igračima i njihovim roditeljima, smatra Jevtić, klub mora da bude na prvom mestu, jedino tako imaćemo rešivu jednačinu za smer ka fudbalskom tržištu.
– Meni menadžeri u sportu ne smetaju – nastavlja sagovornik Dnevnika. – To je svet prepoznao i prihvatio i to je neizbežna činjenica. Ono što meni smeta jeste moja kuća i odnosi u njoj. Moja kuća mora da zauzme stav prema kvalitetu na pravi način i da zaštiti svoje interese. Kada to postignemo, menadžeri nisu bitni u meri u kojoj smo verovali da jesu. Prilikom zasnivanja ugovorne obaveze klub mora da bude toliko jak da i igraču i roditelju i menadžeru da do znanja ko je stvorio tog igrača. Nije ga stvorio ni menadžer, ni roditelj u igračkom smislu, stvorio ga je klub. Ovo rukovodstvo, sa Zbiljićem na čelu, ima tu snagu da klub postavi u ishodište svih zbivanja prilikom ugovaranja svih prava i obaveza, u svim smerovima.
Konačan utisak o snazi Vojvodine u perspektivi zavisiće od odnosa unutar trougla uprava–stručni štab–igrači. Dodaćemo: i navijači, ili ona grupa najvernijih, što je od navijača ostalo. Javno su zaustavili akciju „Uprava napolje“, dajući još jednu šansu Vojvodini u trenutku sadašnjem, sabijenom između šampionske prošlosti i neizvesne budućnosti, u kojoj je osovina Zbiljić–Bajatović prepoznata kao oslonac na koji jeste moguće postaviti izvesnost trajanja i ponavljanja u svim sferama delovanja.
L. Bakmaz