ŽIVOT POSVETILA ONIMA KOJE SU SVI NAPUSTILI Anđelka Barać 30 godina provela u Prihvatilištu za beskućnike u Futogu
Anđelka Barać, tri decenije radila je u Prihvatilištu za beskućnike u Futogu, odakle je nedavno otišla u penziju.
Školovala se najpre u Virovitici, a socijalni rad je studirala u Zagrebu. Dvoumila se između prava i socijalnog rada, ali je slušajući strica koji je bio defektolog i koji je radio sa decom ometenom u razvoju odluka pala da utaba put kojim se kretala naredne četiri decenije i veli ni jednog momenta nije zažalila.
- Žao mi je što nisam pisala dnevnik. Međutim dosta toga sam zapamtila. Dolazak u Prihvatilište mi je bio traumatičan. Deset godina sam radila u Centru za socijalni rad. Prilikom rada sa porodicama obuhvatali smo sve njihove članove. Bilo je različitih slučajeva, od delikvencije, postupaka razvoda braka, do svih socijalnih, dešavanja u jednoj porodici. Vas prosto i prihvati ta porodica, kao nekog, stručnog radnika koji će mu u nekom segmentu njegovog života pomoći. Kad sam došla u Prihvatilište, meni je to bio prvi susret sa ljudima koji su, dotakli životnu marginu, a svaki ponaosob slučaj je bio specifičan, i vrlo težak. Trebalo mi je vremena da se prilagodim na tako teške sudbine, ali, s vremenom, sam naučila. To je nešto što verovatno socijali radnici gledamo i na drugačiji način, i ne možete emocije odvojite od rada. Prosto se suživite sa tim ljudima – kaže Barać.
Kada vidite čoveka na ulici zapuštenog, ne treba suditi, jer ne znate kojim je on putevima išao da bi stigao dotle. Svakom se to može desiti (Anđelka Barać)
U Prihvatilištu je najpre radila kao socijalni radnik, a nakon toga je bila rukovodilac radne jedinice Prihvatilišta sa svratištem poslednjih 15 godina. U okviru kompleksa Doma za starije i penzionere u Futogu, kao zaseban i namenski građen objekat, funkcioniše Prihvatilište za odrasla i starija lica.
Životne priče sa srećnim krajem
- Bila je jedna mlada ženska osoba koja je svoj život provela u Dečjem selu, a nakon prestanka boravka u toj instituciji bila je sklona lošim stvarima. Pokušala je suicid. Došla je kod nas sa vrlo, lošim prognozama. Bila je nepokretna. Mi smo je i psihički i fizički oporavili. Posle toga je napustila našu ustanovu sklopila i bračnu zajednicu i ima dete. Za nas, stručne radnike u ovom poslu, to je zaista velika satisfakcija. I dalje sam u kontaktu sa njom i sada je sve u najboljem redu – priča Barać. Pamti i mladog muškarca koji je bio hronični alkoholičar. Jedno vreme je bio u Prihvatilištu, pa je upućen na lečenje. Izašao je i našao posao i nastavio život normalnim tokom.
- Kod nas je bilo i mladih od 28 godina i starijih. Korisnici su ili ljudi koji imaju zdravstvene probleme ili mladi ljudi koji su bili skloni konzumiranju narkotika. Porodica više nije bila u mogućnosti da im pomogne. Procedura je takva da oni ne mogu po zakonu u Prihvatilištu provesti više od šest meseci, ali oni ostaju tu i duže. Adekvatna ustanova za zbrinjavanje korisnika sa takvim poremećajima, je malo i vi njih ne možete pustiti na ulicu. Tako da taj boravak nekad traje i po nekoliko godina – priča Anđelka.
Pamti mnoge slučajeve ali ima i onih koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Kaže da je u Prihvatilištu bilo intelektualaca, ljudi koji su ostajali bez posla, a da nisu imali porodice ili nisu imali rešeno stambeno pitanje, zbog čega su ostajali na ulici.
- Kada vidite čoveka na ulici zapuštenog, ne treba suditi, jer ne znate kojim je on putevima išao da bi stigao dotle. Svakom se to može desiti – kaže Anđelka.
Teške sudbine
- Ima nažalost slučajeva gde smo pokušavali na razne načine da pomognemo, da ih izvučemo iz tih, njihovih, trenutnih kriza, a eto, nismo uspeli. Imali smo jednog mladog čoveka iz ugledne novosadske porodice. Čovek koji je imao sve, i koji je u jednom životnom periodu imao i firmu u inostarnstvu. On je sa nekih 30 godina kad je već bio, ostvaren porodičan čovek izabao je loše društvo na estradi pa krenuo u zavisnost. Završio je bukvalno na ulici, i došao kod nas u jednom očajnom stanju. Prijatelji su pokušavali da mu pomognu, svašta smo pokušavali, ali nažalost nismo uspeli – priseća se naša sagovornica.
Napominje da je za nju bio veoma bitan pristup prema tim ljudima, kako na ulici tako i u Prihvatilištu.
- Nikad pred ljudima koji dođu u Prihvatilište ne pokazujete nekakvu distancu, jer treba da pridobijete njihovo poverenje pre svega, kako bi se oni vama mogli otvoriti i kako bi vi mogli naći način da im pomognete. To je osnovno. Znači, uvek ljudski, nenametljivo – kaže Aneđlka.
Poslednjeg radnog dana kada je odlazila u penziju, za nju je bio jedan veoma emotivan dan. Nije veli ni slutila šta će je dočekati.
- Prosto sam presekla i rekla kolegama da od 18. novembra idem u penziju. Tog dana sam primetila da su se kolege nešto uskomešale. Izlazila sam iz kancelarije i vidim ih da svi stoje pred vratima i kolege i korisnici. Tako su me ispratili. Tad sam u stvari videla da, sam ostavila traga u ovom Prihvatilištu – kaže naša sagovornica.
Slađana Aničić Ilić