Majke motrile dok su kćeri plesale
Novosadska mladež pedesetih godina prošlog veka okupljala se na igrankama i čajankama, na šta podseća naš čitalac Miroslav Torbica. On kaže da su kao srednjoškolci posećivali uglavnom čajanke,
koje su bile svojevrsna preteča klasičnih igranki. Održavane su nedeljom, počinjale u 16, a završavane u „pristojno vreme”.
– S dvadesetak godina smo, subotom i nedeljom, išli na „prave” igranke – kaže Torbica. – Obično je to bilo između 20 i 23 sata, a pedesetih godina najčuvenija mesta u kojima su priređivane bila su „Zanatski dom”, „Eđšeg”, „Ruzmarin”, gde je svirao orkestar Bore Višnjičkog, „Kaćanski”, „Partizan” na Telepu...
Najčešće su se, po rečima našeg sagovornika, plesali tango, bečki valcer, ingliš valcer, step...
– Tango je bio najzgodniji da se momci „na uvo” udvaraju devojkama i eventualno ugovaraju sastanke – seća se Torbica. – Devojke su birale partnere na ingliš valceru. Zanimljivo je da su u vreme igranki u „Eđšegu” s devojkama često dolazile i njihove majke. Strpljivo su sedele na stolicama poređanim pored zida sale i motrile na svaki pokret svojih kćeri. Toliko su ih čuvale da su u stopu išle za njima i mladićima, ukoliko bi neki od momaka imao uspeha u „osvajanju” devojačkog srca te ih potom pratio do kuće.
I sredinom prošlog veka tuče su bile prateći program plesnih večeri.
– Najčešće su tuče, dakako, izbijale zbog devojaka – veli Torbica. – Naše društvo uglavnom je izlazilo u „Eđšeg” jer smo tamo trenirali dizanje tegova. Zato su nas i angažovali da vodimo računa o disciplini posetilaca i da sprečimo eventualne nerede, a zauzvrat smo bili nagrađivani besplatnim ulazom na igranku. Inače, prihodi od ulaznica služili su za finansiranje aktivnosti Sportskog društva „Eđšeg”. U telepskom „Partizanu” brigu o redu vodio je čuveni dizač tegova u tadašnjoj Jugoslaviji Ladislav Šara, zvani Lacika, koji je, sa suprugom Juliškom, tamo i stanovao.
Poznanstvo sa Živanom Malim, svestranim sportistom koji je imao svoj automobil, u to vreme Torbičinom društvu donosilo je brojne prednosti.
– Imali smo tu privilegiju da često gostujemo po igrankama van grada, u okolnim mestima. Posećivali smo i igranke na beogradskom Kalemegdanu, u Inđiji, Subotici... Jednom prilikom, otišli smo na igranku u „Partizan” u Sremskim Karlovcima. Na zvuke ingliš valcera usledilo je „žensko biranje” te me je jedna devojka zamolila za ples.
Ljut na samog sebe što ne znam da plešem ingliš, izvinio sam joj se i pokušao da objasnim. Ubrzo nam je prišao Srđa Ilić i prekorio me da sam „dao korpu” divnoj devojci i odličnoj odbojkašici, čiji je on trener bio. Potom smo prešli u hotel u centru da proslavimo odsustvo iz JNA našeg druga Miše Samaryića, ali se ni tamo nismo duže zadržali. Ubrzo je za naš sto došao „glasnik” koji nas je upozorio da gledamo da što brže napustimo salu, što smo i učinili, pa se naša poseta Karlovcima završila bezbedno.
S. Savić
Propusnica za Dom JNA
Miroslav Torbica kaže da su s dvadeset „i kusur” godina izlazili u kafane u kojima je bilo i plesa, ali tada već u društvu s devojkama.
– Prestiž je bio izaći u Dom Jugoslovenske narodne armije, za koji je bilo neophodno imati propusnicu. Mi „srećnici” najčešće smo ih dobijali od predsednika omladine Marka Vojnovića – veli Torbica.