Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Kad u sebi nađeš krivca, krećeš putem spasenja

04.03.2017. 20:59 13:52
Piše:

– kaže štićenik i starešina svoje braće u terapijskoj zajednici „Zemlja živih” kod Čeneja Alen (28), koji je na tom salašu već dve godine.

Kao tinejdžer počeo je da se kocka i još „svašta pomalo”, i kada je tokom studentskih dana dotakao dno života, imao je dva izbora: da ostane na ulici ili dođe u zajednicu.

– Kad ovde dođeš do stanja da priznaš svoju krivicu, ti si počeo nešto da menjaš na sebi i to je glavno, da kažeš da si kriv i da si pogrešio. Meni je trebalo godinu dana da to prelomim u glavi i tek kad sam počeo da krivim sebe, počeo sam da se menjam. Sada me svi drugačije doživljavaju, ali i sam sebe drugačije doživljavam – naglašava Alen.



Zavisnost od narkotika, alkohola, kocke ili interneta i video-igara, povodi su da osoba u takvom problemu prelomi, napusti svoj zavisnički život i odluči se na lečenje. Međutim, ima više onih koji napuste program nego onih koji ostaju do samog kraja. Koordinator „Zemlje živih” Andreja Jovanović kaže da je situacija takva jer je veoma teško izdržati dve i po godine izolovan od spoljašnjeg sveta, dok i kasno javljanje na rehabilitaciju otežava uspešnost programa. Isto tako, ima i onih koji su takozvani povratnici, odnosno koji napuste zajednicu pre vremena pa se kasnije jave i mole za povratak.



– Mi im izlazimo u susret, ali gledamo da to bude samo jedanput, inače smatramo da takav vid tretmana i lečenja nije za tu osobu, odnosno da nema smisla da se vraća više od dva puta – kaže Jovanović, ističući da je važno da se zainteresovani dobro pripreme za program i da znaju šta ih čeka, i tako budu motivisani da ostanu do kraja. – I baš zbog toga što je boravak ovde besplatan, najviše su potrebni volja i želja da bi se nešto promenilo. Odgovornost za lečenje je u njihovim rukama te svojim angažovanjem moraju da zasluže da ostanu ovde.



Onaj ko je u problemu, u njemu je i rešenje. Niko ne može na silu da se izleči, ma koja metoda da je u pitanju. Zahvaljujući određenom dnevnom ritmu i aktivnostima, štićenici zajednice na nefarmakološki način pokušavaju da dođu do fizičke rehabilitacije, stabilizacije mentalnih procesa, ovladavanja svojim saznajno-emotivnim potencijalom, da se suoče s prošlošću koja ne treba da im predstavlja teret u budućnosti, kao i da prihvate sebe i svet u kojem su.



– Nakon devet meseci, koliko sam ovde, osećam se jačim nego ikad, nisam umoran, imam više ambicije i motivacije za život – navodi dvadesettrogodišnji Marko, koji je najsrećniji što je prepoznao da ima problem s narkomanijom te prelomio da uradi nešto po pitanju izlečenja i sada ima samo jedan cilj, da istrpi do kraja. – U psihičkom smislu još uvek pokušavam da nađem sebe. Braća mi ukazuju koje su mi slabosti, zbog čega sam prvo mislio da su svi lažni i bezobrazni. Sada mislim da sam mnogo bolji od onoga kakav sam bio, ali nisam ni blizu onoga kakav želim da budem.



Izolacija je nešto što štićenicima najteže pada. Nemaju kontakt s porodicom, osim kada idu na „proveru”, što je prvi put tek nakon godinu dana. Marka taj izazov čeka za nepuna tri meseca. Kaže da nema strah da će ponovo početi da se drogira, ali ga plaši kako će po prvi put „strejt” komunicirati s porodicom.



– Moj najveći strah je bio da postanem narkoman. Kada sam to postao, najstrašnije mi je bilo to da svi znaju, pa su svi i saznali. Ja se sada ničega ne bojim i, što je najbitnije, imam podršku svoje porodice – kaže Marko.

Ipak, bez obzira na to koliko se život u takvoj zajednici činio teškim, štićenici smatraju da je van nje još teže. Tako su naučili da spoznaju svoju krivicu i da se zadovolje malim stvarima, kao i da više cene međuljudske odnose.



L. Radlovački

 

Biti slobodan i na lancu



Zavisnost kod mnogih eskalira kada se odvoje od porodice zbog studija te se osećaju kao „pušteni s lanca”. Međutim, iako u zajednici „Zemlja živih” život deluje baš kao na lancu, za štićenike ona ipak predstavlja svojevrsnu slobodu.

– Kao sin jedinac, zloupotrebljavao sam svu slobodnu volju, a mi ovde učimo da ona nije dobra po nas jer nas je dovde i dovela – smatra Marko.

Kako Jovanović voli da kaže, zatvor je duhovna kategorija, te jačanjem svoje volje, osobe na odvikavanju stiču slobodu, a da sloboda nije uraditi sve što želiš, već imati snage i moći reći „ne” onome što je štetno po nas.

Piše:
Pošaljite komentar