Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

Iz peska izrastao Liman

18.11.2017. 11:59 12:15
Piše:
Izvor: Arhiv Muzeja grada Novog Sada

Gradska četvrt u jugoistočnom delu grada, koju danas čine Liman 1, 2, 3, 4 i tzv. Depresija – privremeno radničko naselje, nastala je na mestu gde se Dunav povremeno izlivao i taložio velike naslage peska i mulja, stvarajući bare i sprudove.

Budući da je bila na sedamdesetak metara nižoj nadmorskoj visini od ostalih delova grada, tek je nasipanjem peska od 1945. i dubokim postavljanjem šipova radi stabilnosti objekata, deceniju kasnije, omogućena izgradnja jednog od najpoželjnijih mesta za stanovanje u Novom Sadu. I sada je ovaj deo grada prepoznatljiv po najlepšoj plaži na Dunavu - Štrandu, Univerzitetu, Limanskom parku, Kinskoj četvrti...

Sredinom prošlog veka, Mali Liman obuhvatao je deo sadašnjeg centra i nalazio se između desne strane Bulevara Mihajla Pupina i nekadašnje pruge, dok se Veliki prostirao od obale Dunava do vijadukta Železničke stanice sa deset koloseka i parnim lokomotivama, smeštene na parceli današnje Limanske pijace. Kako je prugom na dolmi bio odvojen od grada, sve do izmeštanja stanice i fabrika, te izgradnje Spensa, bio je svet za sebe. Čim biste prošli vijadukt, koji je presecao teren fabrike „Novkabel”, sa desne strane ukazali bi vam se igralište „Novosadskog atletskog kluba”, park, bunar, koji i danas postoji kao česma pored Spensa, i baraka u kojoj je bio Kulturni centar Novog Sada. Sa druge strane nalazila se fabrika DTM, gde se trenutno gradi Tehnički fakultet, i prva desetospratnica. Odatle su počinjale dvospratne vile koje su nastale nakon što su činovnicima između dva svetska rata podeljene parcele.

Atraktivnom ulicom koju je krasio drvored starih topola nekada je leti saobraćao mali električni voz „trčika”, otvoreni tip tramvaja koji se kretao po uskotračnoj pruzi. Trasa je bila relativno kratka (1.430 metara): protezala se od trafike „Bristol”, kasnije „Sidra”, a sada marketa „Aroma” u Železničkoj ulici, zatim Sremskom, ispod pruge, pa duž kanala u Fruškogorskoj ulici do Štranda, koji je do 1912. bio pojilo, peskovite i razuđene obale.

„Udruženje za ulepšavanje Limana, koje su osnovali vlasnici kuća, stalno je upućivalo pritužbe na „trčiku”, budući da je bio prebrz za tadašnje prilike, a 1937. njegov opstanak je čak doveden u pitanje“, kaže Agneš Ozer iz Muzeja grada Novog Sada.

“Dok bi prolazio ispod vijadukta, ostavljao bi vrlo malo prostora pešacima, zbog čega je predstavljao stalnu opasnost. Kad sam pisala o istoriji novosadskog javnog gradskog saobraćaja, naišla sam na dokumente koji govore o nastradalom momku, prodavcu novina, ali i izveštaj o pogaženim guskama, što se takođe smatralo tragedijom. Ipak, do 1941. „trčika” je nastavio da saobraća do Štranda.”

Grad je od 1912. godine imao velike planove vezane za uskotračnu železnicu. Trebalo je da se preko zime u malim vagonima donosi pesak sa Dunava za nasipanje Limana i tako stvori podloga na kojoj će se grad širiti. Bilo je i priče da će se sve gradske pijace povezati njome kako bi proizvođačima bio olakšan transport. U Prvom svetskom ratu, vojska je za izradu oružja oduzela sve što je metalno, pa je tako razmontirana i ova pruga, od koje kasnije nastala trasa „trčike” na nekadašnjem Štrand putu.


Zabavište pa škola

U staroj zgradi Osnovne škole „Žarko Zrenjanin”, iza kule 1, bilo je i zabavište, a danas ga koriste učenici škole „Jovan Popović” do trećeg razreda. Nov objekat podignut je godine 1981. na nekadašnjem Priobalnom odnosno Bulevaru Marksa i Engelsa, a sada Bulevaru despota Stefana 8.


Bez gradske infrastrukture – kanalizacije, puteva, trotoara – a ispod nivoa Dunava, naročito u proleće, između kuća nadolazile su vode, pa se hodalo po ciglama ili gacalo po blatu.

„Kad sam se sa svojim roditeljima 1960. godine doselila iz Subotice u Novi Sad, uselili smo se u tada jedinu sagrađenu kulu u sadašnjoj Ulici Veljka Petrovića. Osim stare zgrade Poljoprivrednog fakulteta i nje, od novih građevina nije bilo nijedne. Onaj ko pamti 1960. zna da je Liman bio raj za decu, pun peska i bara u kojima su se ona kupala i hvatala punoglavce. To je bilo i vreme kada se cela država otvarala i kad su počele da pristižu neke novotarije kakve nisu imale druge socijalističke zemlje“, kaže ona.

“Često se prisetim mirisa tzv. Male radnje, prave špecerajske, koja je imala dva aparata: jedan za mlevenje kafe, a drugi za mak. Tamo smo kod prodavca Pište, koji je uvek preporučivao frišku robu, prvi put kupili pomoranye i banane. Mnoge moje uspomene vezane su za tu radnju. Znate i sami da se košava najviše oseti na Limanu. Jednom je toliko duvala da je srušila topolu pravo na prodavnicu, u koju smo ušli neposredno pre toga.”

Ispred nje se, kaže, nalazila improvizovana pijaca, koja nikad nije nestala, iako su srušene i kuće, i berbernica, i sama prodavnica.


Kineska četvrt

Početkom dvadesetih, nakon dogovora čelnika grada i vojske, razrušeno je utvrđenje Mostobran (Brukšanac), čime je omogućena izgradnja i na obali Dunava. Na Velikom Limanu započinje da se gradi deo nove industrijske zone. Od objekata industrijske proizvodnje, koji danas odgovaraju prostoru Kineske četvrti, u tom vremenu bili su Čehoslovački magacin, “Državni monopol”, strugara “Stajner”, fabrika “Orient”, tvornica “Šoman i Bauer”...


„I sada nedaleko od tog mesta imate žene koje prodaju narcise, lale ili jagode. Postoji teorija da urbanisti prvo puste ljude da osete teren i tu gde naprave put, tu treba graditi. Mora postojati mesto koje je bogom dano da bude pijaca, dom ili trasa za put“, objašnjava Ozerova.

Liman je bio zamišljen kao univerzitetski kampus koji bi činile zgrade za profesore sa fakulteta i domovi za studente. Veći stanovi tri prve desetospratnice dodeljivani su nastavnom osoblju sa novosadskih fakulteta, radnicima Radio Novog Sada i lekarima, a jednosobni i garsonjere poštarima.

„Strukturu Limančana činili su mladi bračni parovi, tek pridošli u Novi Sad. U našem ulazu je bilo je dosta lekara: Latasovi, doktorka Nikolić, pedijatar, lekarka na neonatologiji i dr Kuzmančev, koja je vodila Betaniju. Tu su stanovali i muzičar Anton Eberst, akademik Jan Kmeć, Ištvan Seli, kao i naša porodica Bori. Moj otac Imre, akademik, kao i profesorka Olga Penavin, radili su na Katedri za mađarski jezik, a sećam se i profesora sa Poljoprivrednog fakulteta, pa i porodice Ištvana Feješa, kasnije direktora Televizije Vojvodine, novinara Jana Makana i Mite Boarova i drugih intelektualaca“, dodaje ona.

“Sve su kule imale domare. Mi smo sa našim do kraja njegovog života ostali u kontaktu. Dvaput nedeljno, on i žena ručno bi brisali hodnike, krenuvši od desetog sprata i usput svraćajući kod komšija na šoljicu kafe. Deci je domar strogo branio da se igraju liftom, te ih je „hapsio” i zatvarao u podrum kada bi ostavila otvorena vrata.”

Tadašnji urbani život se umnogome razlikovao od današnjeg. Pošto su kupatila bila mala, vešeraj je bio u prizemlju, gde su radile žene koje su prale, sušile i peglale za novac. Centralno grejanje je bilo na ugalj iz kotlarnica koje su delili stanari jedne ili dve -tri zgrade.

Paralelno sa izgradnjom kolektivnih zgrada tekao je proces rušenja vila. Danas svaki deo Limana ima oko 3.000 stanovnika. Nakon velike poplave 60-ih dignut je nov nasip, čime je rešena odbrana grada od poplava.

Slađana Milačić

Foto: iz arhive Muzeja grada Novog Sada i F. Bakić

Autor:
Pošaljite komentar