Dnevnik u viševekovnom selu Čenej: Vojvođanski šmek i salaši
Mnogima je dovoljno samo reći - bili smo na Čeneju! I nekako se svi odmah razneže, razvuku kez i ispuste ono „Eeeeeh...“, što je skraćeno od: „Eeeeeh, što nismo bili s vama!“
Evo, ove nedelje vas sve vodimo upravo tamo, na svega desetak kilometara od Novog Sada, gde se namenski ide najčešće iz gastronomskih razloga. A blizina grada, aerodrom, kao i pravi vojvođanski šmek koji ovo salašarsko mesto nudi, najveći su čenejski aduti.
- Život ovde na selu donosi mnogo benefita, makar iz moje perspektive - počinje priču novoizabrani predsednik Saveta Mesne zajednice Čenej Miloš Vilotijević, čiji koreni duboko sežu međ ove atare. - Mirno je mesto, ljudi se poznaju, bezbedno je za decu, peške mogu da idu u školu... Dosta je dobro mesto i za one koji žele da se bave poljoprivredom, organskom proizvodnjom i ugostiteljstvom, što je posebno jaka grana. Poslednjih nekoliko godina se intenzivno grade objekti za ugostiteljstvo, a u ponudi ima i urbanih i etno varijanti. Lepa je priroda, dobra hrana, dobro piće i dobra usluga...
I u sve navedeno smo se, priznajemo, uverili. Naročito u potencijal koji Čenej, od oko 2.000 stanovnika, zapravo ima! Samo, naravno, treba osluškivati potrebe meštana i uvažiti mogućnosti sela, nabaviti novac i učiniti da ovo prigradsko naselje zasija u punom kapacitetu.
Za ljudskost treba vremena, ali vredi čekati
Premda isprva nisu s radošću dočekani, nakon 20 godina života na Čeneju porodica Kuzmanović, izbegla iz Hrvatske, konačno je pronašla svoj mir. Kako se Nedeljka Nena seća, a koja je krajem devedesetih s mužem i dvogodišnjim sinom u naručju napustila rodni kraj Mirkovac, meštani su za rat krivili izbeglice. Međutim, kako su se vremena promenila, a međuljudski odnosi sveli na zdrav nivo, žena koju smo sreli ispred Pošte tvrdi da je ispalo dobro što su se, nakon Sremske Kamenice i Petrovaradina, ipak doselili na Čenej.
- Sad je sve normalno i regularno - tvrdi Kuzmanović, napominjući da nema zavisti među meštanima, ali i da se dosta toga promenilo jer su se neki odselili, a neki doselili za sve ovo vreme. - Selo dobro funkcioniše. Jedino bi bilo dobro da nam je prigradski prevoz malo redovniji, naročito vikendom. I da imamo pijacu. Ovako moram biciklom da idem do Kisača... Ali, dobro je što smo izdvojeni od grada, pa je mir.
- U planu je da izgradimo park, trebalo bi da se podigne i crkva, a ni bazen ne bi bio loša solucija, samo je za to potrebno preveliko ulaganje - razmenjivali smo ideje s Vilotijevićem, slušali njegove planove, a i sami davali pokoji savet na koji način bi se moglo unaprediti selo. - Super mi je ovaj razgovor, skroz mi je opušten i drugarski. Dobro mi je da čujem šta predlažete. Samo, u ovom poslu je najvažnije biti diplomata, to sam shvatio. Neće niko da vam pomogne ako nema lične koristi od toga.
A to je, složićemo se, manje-više svugde problem. Tako da, osim ubeđivačkih sposobnosti, šarm ne sme izostati, što ne manjka ni mladom predsedniku, a ni starom selu za koje se bori.
- Nešto što je najneophodnije jeste kanalizacija, na tome se i radi, obećanje je dato. Prošlo se kroz plan i program izgradnje, ostalo je da se reši papirologija i s radovima treba da se krene već za nekoliko meseci - kaže Vilotijević, dodajući da su trenutno u procesu i organizovanja dežurnog lekara koji bi bio triput nedeljno u čenejskoj ambulanti.
Da nije lepo, ne bi se ovde živelo
- Ja bi’ trebalo da budem domaćin, kad već žena nije tu - dočekuje nas, nenajavljene goste, Vladimir Gvero, na salašu iz 1922. godine, a na kom živi od početka ’70. - Ne bi’ bio ovde da mi nije lepo. Sve je isto kao i da živiš u kući na selu...
Domaćin je nekad imao 40 krava muzara, bikove, a sad je ostala pokoja ovca, nešto živine i keruša Dona.
- Sad kad smo ostali sami baba i ja, to je nula - priča deda Vladimir, dodajući kako u radnju ide samo po kvasac, cigare i kafu. - Nikad nisam merio koliko nam je udaljen prvi komšija. Ne čujemo mi njih kad se svađaju, ne čuju ni oni nas... Dosta se svi družimo, ali smo zbog korone malo proredili. Ne možeš ti od zemlje ništa, bre... Da nisam bio vojnik na moru, ne bih video more. Kome da ostaviš zemlju i stoku? A šta drugo i da radiš... Imam 30 godina radnog staža, redovno sam sve uplaćiv’o kao i vama što skidaju, a sad imam penziju 13.800 dinara, baba ima 12.000, pa ti sad razmisli da li od toga može da se
živi.
Iako je Čenej „praaaavo vojvođansko selo“, naš sagovornik predviđa njegovu urbanizaciju, upravo zbog neposredne blizine grada, čime bi se, istina, samo narušio šmek mesta. Za sada im svima odgovara mir koji imaju, ma koliko život na selu zbog toga podrazumevao manjak aktivnosti i dešavanja. Oni koji se ne bave poljorpivredom, zaposlenje traže van Čeneja ili u pojedinim firmicama u samom selu.
- Kako god čovek radio, biće i dobrih i loših komentara, ali meni je bitno šta ću ostaviti iza sebe, a želim da sve krene kako treba - zaključuje Vilotijević.
Lea Radlovački