Sačuvane vesti Pretraga Navigacija
Podešavanja sajta
Odaberi pismo
Odaberi grad
  • Novi Sad
  • Bačka Palanka
  • Bačka Topola
  • Bečej
  • Beograd
  • Inđija
  • Kragujevac
  • Leskovac
  • Niš
  • Pančevo
  • Ruma
  • Sombor
  • Stara Pazova
  • Subotica
  • Vršac
  • Zrenjanin

CRTICE IZ ISTORIJE Čuvena gostionica "Zeleni venac" na Trgu slobode, kutak za dangubice

30.06.2024. 09:00 11:36
Piše:
Izvor: Arhiv grada Novog Sada

Jedna od najživljih gradskih tačaka potkraj 18. veka, gde se kafenisalo, ručavalo, bistrilo o politici, te uživalo u duvačkoj muzici i igrankama, bila je gostionica „Zeleni venac” na Trgu slobode, koja se prvi put se pominje pod nemačkom verzijom naziva „Grüner Kranz” 1754, kada je još bila u vlasništvu konjičkog majora Save Nikolića. U nju je 1781. unesen prvi bilijarski sto u Novom Sadu, izrađen veštim rukama drvorezbara Aksentija Markovića, a dve godine kasnije dobila je i drugi, te je tako postala stecište „podobno dangubicama”, kako bi rekao Dositej Obradović.

Prošla su vremena kad su u „Vencu” viđani samo stari penzionisani senatori i umirovljeni advokati, a zimi besposleni ekonomi „sa plavetnim džepnim maramama i starim cilinderima”, čiji se smeh čuo i preko Dunava, u Gradskoj pivari, zabeležio je Ilija Ognjanović Abukazem (Starmali, 1884), napomenuvši: „Sada su kafane pune mladih ljudi što se kartaju, bilijare i o konjima razgovaraju i opklađuju se ko će više čaša piva popiti”. A uz kapljicu više izbiju i okršaji. Učesnici jednog početkom oktobra 1802. bili su ni manje ni više nego pomenuti drvorezbar i advokat Jovan Kamber, koji je u čarci „zaradio” dva udarca štapom po glavi, a potom uzvratio istom merom, pa i pride, počupavši svog protivnika. Nakon otimanja opasne „alatke”, te razdvajanja sukobljenih strana, čemu je doprineo i deda Jovana Jovanovića Zmaja, strasti se nisu smirile. Advokat se, izašavši besno iz lokala, spreman na osvetu, sakrio se iza obližnjeg zida i, čekajući u zasedi, napao Aksentija sakupljenim kamenicama.


Hotel sa 22 sobe i parnim kupatilom

Rekonstrukciju hotela u stilu poznog klasicizma izveo je zidarski majstor Andreas Haner. Bio je to grandiozan objekat čija je godišnja zakupnina 1850. iznosila čak 3.000 forinti. Imao je 22 sobe za noćenje, u dvorištu četiri štale za 80 konja i sedam šupa za kola. Bibići su kompleksu dodali i parno kupatilo, što je bila velika stvar za naš grad sredinom 19. veka. U njega se ulazilo iz današnje Njegoševe ulice, kod kuće poznate po imenu „Gvozdeni čovek”, prepoznatljive po vitezu u oklopu na vrhu fasade. Bilo je namenjeno prvenstveno putnicima koji su odsedali u hotelu, ali i bogatim Novosađanima koji su mogli da plate korišćenje tog luksuza i da posle, uz piće i zakusku provode vreme u sobama za odmor.


Turbulentna sudbina „Zelenog venca” podrazumevala je i čestu promenu vlasnika i zakupaca. Do 1765. pripadao je banovačkom postmajstoru Volfu, a posle četiri godine predat je njegovoj kreditorki Suzani Milivojević, udovici nekadašnjeg zastupnika pošte u Gložanu, koja mu je godišnje plaćala 300 forinti. Gostionicu je 1769. prodao za 5.000 forinti plemiću i poslaniku na karlovačkom Narodno-crkvenom saboru Jovanu Stojčeviću, ali je zadržao pravo da četiri godine stanuje na spratu. Ali budući da je novi vlasnik istu svotu dugovao trgovcu Stevanu Radoniću, on mu je uz svoj deo Kulpina u zalog dao i „Zeleni venac”. Ugostiteljski objekat će za 4.970 forinti 1797. godine pripasti gradskom senatoru Jozefu Pauzu, koji će ga već 1802. preurediti u hotel, što je bio odlično ulaganje, budući da ga je potonji gazda Đorđe Stojković prodao za 20.000 forinti Dimitriju Kodi i njegovom sinu, koji su uspeli da od lokala naprave ugledno mesto, gde su se mogli pročitati i listovi iz Beča i Pešte. Pošto je „Venac” stradao tokom bombardovanja 12. juna 1849, kad je zakupac bio Anton Hartl, porodica Koda je posle Bune uzela zajam iz državne blagajne i 1850. obnovila zdanje, podigavši mu vrednost na 46.000 forinti. Za tu sumu ga je prodala melenačkom proti Pavlu Bibiću Janopoljskom, posle čije su smrti 1869. gazdovali prvi naslednici Nika i Mita. Nakon toga od vlasnika se pominju Đorđe Rakić, te Štajner, po kome se hotel i zvao, kao što je kasnije nosio ime zakupca Evgenija Sarke.

Zgrada je 1892. do temelja srušena, a na tom mestu podignut je reprezentativni Grand hotel Majer, čuven po tome što je u njemu 25. novembra 1918. odlučeno o prisajedinjenju Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srbiji.

S. Milačić

Autor:
Pošaljite komentar