USKRŠNJA POSLANICA KARDINALA BEOGRADSKE NADBISKUPIJE MONSINJORA LADISLAVA NEMETA Isus nam je pokazao da dobrom voljom i istrajnošću možemo uvek graditi bolje društvo, crkvenu zajednicu, život za sve nas
Ove godine sve kršćanske zajednice slave Uskrs istog datuma.
Poslednji put to se dogodilo pre 24 godine, tačnije 2001. S pravom se pitaju vernici: zašto je to tako da se svake godine pomera datum proslave najvažnije svetkovine naše vere? Zašto se kršćanske zajednice ne znaju dogovoriti oko jedinstvenog datuma za tako veliku svetkovinu?
Puno se razloga može naći za tumačenje ovog stanja stvari, zašto se ne slavi zajedno ovaj dan, ili zašto se ne slavi Uskrs istog datuma svake godine, a napose kako to da se datumi kod Istočnih kršćana i Zapadnih kršćana puno puta ne podudaraju. Većina ovih razloga su danas za nas nerazumljiva obrazloženja, koja – ruku na srce – hvala Bogu, ne utiču na sadržaj verske istine, na srž ove svetkovine.
Kao što sam već napomenuo, ove godine svi kršćani svetkuju Uskrs istog datuma što je od suštinskog značaja, a posebno stoga što upravo ove godine, slavimo 1700. godišnjicu Nicejskog (Nikejskog) sabora, prvog ekumenskog ili vaseljenskog sabora kršćanske Crkve, čije odluke i dan-danas predstavljaju temelj skoro svih kršćanskih zajednica. Taj sabor je, pored ostalog, doneo odluku o jedinstvenom datumu slavljenja Uskrsa, ali tokom istorije došlo je do razilaženja između zapadnog i istočnog računanja vremena u crkvenim krugovima, a kroz vekove ovaj jaz je produbljen još nekim ljudskim polu istinama.
Zajednička proslava bi bila moguća kad bismo se dogovorili oko jednog, jedinstvenog datuma, koji bi se ponavljao svake godine, istog dana u kalendaru. Sveti Otac Franjo je sledeći predloge papa Pavla VI, Ivana Pavla II, Benedikta XVI puno puta naglašavao da je Katolička crkva spremna prihvatiti svaki zajednički datum za proslavu Uskrsa, jer važnost ove svetkovine nije u datumu, nego u njezinom sadržaju.
Borba u srcu svakog od nas
Katolička crkva vekovima nalaže da: „Borba za pravdu i sudelovanje u preobražaju sveta u potpunosti nam se ukazuju kao sastavni deo propovedanja Evanđelja, tj. poslanja Crkve za otkup čovečanstva i njegovo oslobođenje od svake potlačenosti.“ Ova borba međutim ne vodi se ni oružjem, ni dronovima, niti kompjuterskim virusima ili sredstvima masovnog zastrašivanja ili dezinformacijom. Ova je borba u samom centru čoveka, u srcu svakog od nas.
Ova borba se u kršćanskoj tradiciji zove obraćenje. Ono zaista znači “okrenuti se u drugom smeru“, „promeniti mišljenje“, „usmeriti se natrag“ ili „povratiti se“. Obraćenje je glavni zadatak svih kršćana, i to uvek nanovo, sa potpunim predanjem, požrtvovano. U vreme, kada od 2021. godine, u Katoličkoj Crkvi slavimo sinodalni proces, koji usmerava prema većem učešću svih kršćana u životu Crkve i društva u kojem živimo, obraćenje postaje glavni zadatak svih nas. Svi mi moramo preispitati svoje delovanje, svoje misli, svoj način govora. Moramo se upitati da li svojim rečima, nastupom u javnosti, u našim porodicama i na radnim mestima širimo mir i ljubav uskrslog Gospodina Isusa, ili možda razdor, laž i prevaru te u tom smislu, istorijski gledano, doprinosimo fizičkoj smrti Isusa.
Naši gresi takoreći ponovo razapinju Isusa na križ. Veliki ruski pisac Dostojevski veličanstveno opisuje ljudsku narav u knjizi Braća Karamazovi, pokazujući da bismo mi ljudi bili sposobni ponovo osuditi i ubiti Isusa ako bi se on pojavio još jedanput među nama. To je naša ljudska narav, ali Bog je čoveka zamislio drugačijim: Isus Bogo-čovek svojim uskrsnućem pokazao je da ljudska narav može da se bori bez nasilja za dobro svih nas i da dobro na kraju uvek pobeđuje, dobro a ne greh i smrt.
Kod apostola Ivana (Jovana) nalazimo tekst: „I uvečer toga istog dana, prvog u nedelji, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.“ Ovaj tekst nam jasno govori da je uskrsnuće Isusa Krista tako velik događaj, tajnovit svakako, da ga ne može ograničiti vreme niti prostor. Uskrsnuće, jedanput realizovano, ostaje zauvek s nama. Ne sputava ga neki konkretan datum, jer datum proslave je važan samo za nas, ljude, da se pobožno setimo čudesnih dela Boga našega, da utonemo lično u dubinu ove velike tajne. Bez sećanja i slavlja Uskrsa mi bismo bili samo obična interesna grupa, nevladina organizacija, svetska korporacija.
Jedanput Uskrs, uvek uskrs. Uskrs je od tada stvarnost prisutna svugde gde se ljudi vole i praktikuju ljubav jedni prema drugima. Uskrs je tamo gde se i u tami greha i slabosti javlja tračak nade, optimizma i snage za promene. Uskrs je vidljiv u naporima svakog društva da stvori uslove pravednog saživota gde će se poštovati dostojanstvo svake osobe, temeljna prava svakog čoveka, što sve izvire iz činjenice da je Isus Krist umro i uskrsnuo za svakog čoveka i celi stvoreni univerzum.
Kao što sam već napomenuo, ove godine slavimo 1700. godišnjicu Nicejskog (Nikejskog), prvog ekumenskog ili vaseljenskog sabora. Koja duhovna snaga je bila onda u saborskim ocima, njih preko tri stotina, kada su posle nekoliko nedelja žestokih rasprava uspeli da dođu do zajedničkog verovanja, koje i danas ispovedamo u svim većim kršćanskim crkvama. Delovanje i uspeh tih saborskih učesnika neka nam primer kako bismo i mi bili spremni da više razgovaramo, vodimo dijalog, nego da jedni druge blatimo, proglasimo neprijateljima, samo zato da bismo na kraju mi ispali bolji, savršeniji, bliži Bogu.
Isus nam je pokazao da dobrom voljom i istrajnošću možemo uvek graditi bolje društvo, bolju crkvenu zajednicu, bolji život za sve nas.