SEĆANJE NA ĐORĐA BALAŠEVIĆA Četiri godine bez Panonskog mornara
Danas se navršava četiri godine otkako nas je napustio Đorđe Balašević, pesnik, kantautor i hroničar jednog vremena, čije su pesme obeležile živote generacija.
Iako ga više nema, njegova muzika nastavlja da živi, kao i priče koje je tkao stihovima – o ljubavi, mladosti, domovini, prolaznosti i nepokolebljivom duhu.
Rođen 11. maja 1953. u Novom Sadu, Balašević je odrastao u srcu Vojvodine, okružen pričama i zvucima koji su kasnije postali nerazdvojni deo njegovih pesama. Kao mladić, s pisaćom mašinom umesto oružja, odlučio je da se, umesto sportskoj karijeri koju je njegov otac priželjkivao, okrene stihovima i muzici.
Njegov prvi korak ka muzici dogodio se u grupi „Žetva” sa pesmom „U razdeljak te ljubim”, ali je pravu magiju stvorio sa „Ranim mrazom” i pesmama „Prva ljubav”, „Panonski mornar”, „Oprosti mi Katrin” i dr. Kada je započeo solo karijeru, postao je mnogo više od pevača – bio je pripovedač koji je svakim stihom dočaravao toplinu, tugu, radost i nostalgiju.
Pesme kao što su „Ne lomite mi bagrenje”, „Slovenska”, „D-mol”, „Olivera”, „Neko to od gore vidi sve” postale su mnogo više od muzike – bile su saveznici u svim važnim trenucima života. Govorio je o stvarima koje su bolele, ali je uvek umeo da ih oplemeni nežnošću i humorom.
Balašević je bio umetnik koji je uvek pripadao svom narodu, bez obzira na granice i podele. Njegov glas bio je uteha u najtežim vremenima, simbol dobrote i nade. Njegovi koncerti bili su više od muzičkih događaja – bili su sabor duša, mesto na kojem su se ljudi smejali, plakali i pevali u jedan glas.
Preminuo je 19. februara 2021. godine, ostavivši za sobom prazninu koju je nemoguće popuniti. Novi Sad, njegov grad, tugovao je za svojim mornarom, dok su širom bivše Jugoslavije ljudi palili sveće i pevali njegove pesme.
Ali Đole nije nestao. On je u svakoj mladosti koja prvi put zaljubljeno sluša „Jesen stiže, dunjo moja”, u svakom putniku koji uz „Naposletku” gleda kroz prozor voza, u svakoj tuzi koju je samo on umeo da opeva.
I danas, četiri godine kasnije, znamo – neki ljudi zaista nikad ne odu.