Svako na svoj način uživa u suncu i gradu
Ukoliko ovih dana imate slobodnog vremena i volje da se prošetate Novim Sadom, ali i dovoljno sreće da u tim trenucima kiša ne lije ko iz kabla, zapazićete razne prizore u našem gradu.
Cunjajući ulicama, parkovima, ali i Petrovaradinskom tvrđavom, naš foto-reporter Radivoj Hadžić zabležio je brojne interesantne kadrove koji dočaravaju kako naši sugrađani provode sunčane trenutke.
Krenimo i mi od centra, preko Zmaj Jovine ulice, gde je najslađi prizor idealan za početak ove naše šetnje – dve mlade mame kako nešto ćućurućaju, možda razmenjuju savete i iskustva u vezi sa svojim bebama, dok uz njih poslušno ide i devojčica, verovatno ćerka jedne od njih. Iako se svako od njih zabavlja na neki svoj način, čini se, makar iz perspektive nas starijih, da je bepcima najbolje – nit brige, nit pameti. Uživaju u lepom danu, ušuškani u kolicima, radoznalo upoznaju svet oko sebe, pritom bezbrižni jer čuju razdragane glasove svojih majki. Možda jedino devojčica nije najsrećnija što je deo te ekipe, deluje da bi radije bila u društvu svojih vršnjaka, ali kako dužnost starije sestre nalaže, treba se naći mlađem bratu, ali i mami ako šta ustreba.
Idemo dalje, do Dunavskog parka, ulazeći kod Muzeja Vojvodine, gde su Novosađani ugrabili praznu klupu i priliku za druženje uz topli napitak iz obližnjeg kafića. I dok neki radije razgovaraju sa svojim prijateljima uživo, drugi su društvo pronašli „s druge strane žice”, ali kad dođe na red da se ti divani završe pritiskom na crvenu slušalicu, tu su njihovi najbolji i najverniji prijatelji – psi, koji strpljivo čekaju da im se vlasnici opet posvete. Na kraju krajeva, iako je zabranjeno puštati ljubimce s povoca, Dunavski park je idealan za šnjuvanje, kereće „zapisivanje” po zelenim površinama, kao i upoznavanje sa drugim predstavnicima svoje vrste.
Nešto dalje od gradske vreve, ali sa idealnim pogledom na Novi Sad, u kom su uživali brojni građani, našli smo se na Petrovaradinskoj tvrđavi, pod delimično oblačnim nebom, jer je sunce ipak pronašlo put kako bi ozarilo lica zamišljenih posmatrača. Ne možemo a da ne primetimo metalnu ogradu koja iz meseca u mesec sve više podseća na ljubavni most u Vrnjačkoj Banji, jer je nakićena zlatkastim katancima kao dokazima večne ljubavi među parovima.
Silazimo opet ka gradu i idemo ka Keju ili Kampusu, te imamo priliku da prođemo pored (ili još bolje kroz) Univerzitetski park, ili kako Gugl mapa kaže „Šumu kod Rektorata”, pa možemo da zapazimo pregršt imela načičkanih na ogolelim krošnjama evroameričke topole. Iako ova zelena površina nije klasična parkovska površina, poslednjih godina se u to pretvara, pa su tako postavljene klupe uz utabane staze, zasađeno je novo drveće, čak se jedan deo vodi kao prostor za izvođenje pasa. Eto prilike da se oni iz Dunavskog parka slobodno istrče...
Nije novina da na pešačkim prelazima, naročito na bulevarima (u ovom slučaju je to Bulevar oslobođenja, na raskrsnici sa Ulicom Maksima Gorkog), akrobate koriste onih nekoliko sekundi zelenog svetla za pešake da zabave vozače koji su prinuđeni da čekaju na crvenom. Međutim, iako smo navikli da srećemo animatore koji svojim stopalima stoje na „zebri”, eventualno na štulama, ovih dana može se zateći hrabri momak neverovatne koncentracije na – merdevinama. Ili lotrama, kako više volite. U svakom slučaju, svaka mu čast na sposobnosti da balansira na visokom metalnom „dvonošcu”, a da mu nijedan čunj ne odleti tamo gde ne treba.
L. Radlovački
Foto: R. Hadžić