Seljačka opera Bele Pintera ponovo na sceni Novosadskog pozorišta
Pre tačno 14 godina, pravu pomamu među publikom Sterijinog pozorja izazvala je predstava „Seljačka opera“ Bele Pintera, tada još uvek ne toliko poznatog autora iz Budimpešte.
Sterijino pozorje se tada bavilo nacionalnim i nacionalističkim u pozorištu, a Bela Pinter, čovek koji je umetničku karijeru započeo u folkloru, transilvanijskim „mitovima i legendama“, duboko ukorenjenim u mađarskoj zajednici, prvenstveno narodnoj muzici. Kompozitor Benedek Darvaš pomogao mu je da iskroji jedinstveno scensko delo – partituru – koja se igra i peva u dramskom teatru. Na Sterijinom pozorju, predstava se igrala u Novosadksom pozorištu/ Ujvideki sinhaz.
Pre nekoliko večeri, u Novosadskom pozorištu je ponovo premijerno izvedena „Seljačka opera“ Bele Pintera i Benedeka Darvaša. Ovaj put u režiji Atile Keresteša, kao redak slučaj inscenacije Pinterovih dela, koji ih, gotovo isključivo, sam piše, režira, pa čak i glumi u njima.
Priča je arhetipska. U selu bogate porodice sprema se svadba, da bi stvari krenule krvavim tokom zbog incesta i čedomorstva. Pinter je i tada na Sterijinom pozorju izjavio kako su u Poljskoj rekli da je to njihova priča. Reditelj Dino Mustafić iz Sarajeva, koji je trenutno angažovan u Novosadskom pozorištu, pa je bio na premijeri, reče kako ga je predstava podsetila na jednog latinoameričkog pisca, ali i na mnoštvo sličnih predanja sa Balkana. Istina.
Iako je predstava incijalno trebala da bude urađena u koprodukciji sa Segedinskim nacionalnim teatrom, zbog pandemije korone Novosadsko pozorište se samo prihvatilo tog poduhvata. I bez obzira na salvu originala, nije omanulo, dokazavši još jednom da ima ansambl izuzetno vrednog potencijala. Ono što bi se lapidarno reklo – ansambl spreman da igra i balet i operu, ako treba.
Izuzetno zahtevna glumačka struktura, zadatak da se sve scene pevaju, vodeći računa o karakterizaciji likova, njihovim odnosima i situaciji u kojoj u jednom trenutku prošlost počinje da se prepliće sa sadašnjim trenutkom – svadbenog veselja, ispunjena je nizom veoma uspešnih uloga. Ženik Roland (Bence Salai) je prikazao mladog čoveka koji bi da prati svoje srce i pored ugovorenog braka. Njegov otac Imre Balog (Gabor Pongo) i pored prvobitnog ponosa i uživanja u imetku i porodičnom blagu počinje da tone i gubi se kada prošlost počinje da isplivava. Vila (Emina Elor) iza srećno udate žene koja udaje kćerku i te kako ima šta da ispriča i pokaže o drugoj strani medalje. Dripac i pijanac Železničar (Arpada Mesaroša) lokomotiva je ne samo tragičkih događanja, nego i komičkog zamajca koji je u predstavi stalna protivteža dubini i ozbiljnosti motiva, raspada i nestalnosti površno lepe slike i prilike seoskog „pejzaža“. Tihog i mirnog sveta koji živi u harmoniji prirodnih ustrojstava, a ispod krije ponore lave koja samo čeka da eruptira.
U ritmu i dinamici predstave, dalo se osetiti da, tu i tamo, „prekomponovanje“, uleta- nje u uloge još nije dalo najbolji rezultat. Čak i dramaturški ima scena od početka do kraja koje gube na efektnosti, ali u celini je ovo jedna nova sjajna izvedba Novosadskog pozorišta/ Ujvideki sinhaz. Što je najlepše, ni malo joj ne smeta original, jer ne deluje kao kopija.
Igor Burić