BURAN ŽIVOT SREMICE DRAGICE KRSMANOVIĆ Dva venčanja i devet hiruških operacija
Verovatno najčešće citiran literata druge polovine prošlog veka svakako je bio Horhe Luis Borhes, koji je smatrao da je svaki čovek zaslužio da se njegovo bivstvovanje na planeti spasi od zaborava i smesti između korica knjige. (Znači, nije dovoljno 15 minuta slave kako je pop-art ikona Endi Vorhol za budućnost predviđao da svima pripada.)
Mada nije bila reli-vozač, popela se na Akonkagvu ili otkrila neki preko potreban lek, Sremica Dragica Krsmanović (73) zaslužila je i višetomno delo. Samo još da se nađe neki novi Dragoslav Mihailović ili Moma Dimić, pa da, kao Petrija ili Tola Manojlović, uđe u antologije srpske proze.
Ali, pre nego što se sa sinom Zdravkom Pajićem, snahom i dve unuke, skrasila u pitoresknom selu Morović, okruženom drevnim hrastovim šumama, te rekama Bosutom i Studvom, svašta je preturila preko glave, uglavnom malo lepog. Mlada je zapala je za oko izvesnog Pajića, kome, priznaje nije mogla odoleti, udala se za njega s jedva 16 i četiri godine kasnije mu rodila prvenca.
– Iz Badovinaca sam, gde su moji roditelji imali četvoro dece, dva sina i nas dve ćerke – priča Dragica. – Bilo je uvek mnogo mukotrpnog danonoćnog posla na selu, pa odlučim da odem u Sremsku Mitrovicu i zaposlim se. Tamo sam u komunalnom preduzeću čistila ulice i utovarala kamione smećem tri meseca, a još toliko provedem u „Žitoprometu”, gde je bilo nešto lakše. Tada sam upoznala i Jovana Savića, koji je dugo radio u Nemačkoj, nešto uštedeo i svojoj deci u Brčkom napravio novu kuću. Dolazio on često u selo Zasavicu i tu padne između njega i mene ozbiljan dogovor. Kaže mi: „Dođi ti, Dragice, kod mene, u Nemačku, evo, ja ću ti dati garanciju da ćeš imati posao i neće te deportovati nazad.” Reč po reč, obećenja iza obećanja, pa mi ponudi i da se tamo venčamo.
I nakon svih nevolja, pokazala je Dragica da je neuništva.
– Idem do Šida bicklom u trgovinu i tih petnaestak kilometara pređem biciklom za sat i po, dok u Mitrovicu, kada krenem po lekove, treba mi jedva pola sata više nego pre operacija. Život je lep, treba ga iskoristiti, nikako padati u apatiju!
Odvažna i odlučna kakva je oduvek bila, sve je shvatala ozbiljno pa i bračnu ponudu i mada već u 40. godini, spremila se za put preko granice. Veli, nisam šašava da propustim tu priliku, ma koliko neizvesnu, za bolji život. Ali nije bilo nimalo jednostavno jer joj je bilo teško da pronađe i malo novca da bi bar pribavila potrebnu papirologiju.
– Jedva skupim 30 maraka, pozajmila od svoje drugarice Cice još sto, ali se odmah i teško sneveselila jer sam samo za put do ambasade u Beogradu i vađenje vize na tri meseca potrošila gotovo sve što sam imala. Umalo da odustanem i pre nego što sam krenula. Ali, ‘ajduk je moja Cica i kad sam se, tako skomolala, srela s njom, ona me iznenadi: „Izvadila sam ti kartu za autobus koji vozi od naše Zasavice pravo do Nemačke. Jeste ti tromesečne vize kratka, ali, šta je – tu je. Može se desiti da, kad stigneš ne nađeš Jovu kod kuće, pa u potrazi za njim lelečeš šta ćeš u belom svetu bez igde ikoga, pa ne mogu nazad, i kupila sam ti povratnu kartu” – seća se Dragica. – Kad sam stigla na stanicu, srećom nađoh taksistu, našeg gastarbajtera, koji znao da me odveze do adrese koju sam zapisala na papir. Bilo je dosta sirotinje u Jugoslaviji, ali ni u Nemačkoj nije baš svima prelivalo, pa se ispostavilo da Jovan nema para da plati mladom taksisti, ali, pošto sam mu prethodno rekla da sam došla zbog venčanja, oprostio mi je račun na ime svog svadbenog dara. Moj dolazak gotovo je iznenadio Savića, koji je kanda zaboravio obećani brak i pravio se malo nevešt. Onda se „setio”, obećao venčanje i odmah dodao da će samo on raditi a ja sedeti kod kuće i biti domaćica. Vajkao se što sam uzela tako kratkoročnu vizu, ja velim da venčanje, ipak, ne mora da propadne, pa tako i bi. Kad mi je istekla viza, otišla sam kući bez pozdrava, a Jova ostao još neko vreme. Nisam znala zašto – imao je trombozu noge. Uskoro eto ga, jer je kuća u Moroviću, gde sam ga čekala, bila njegova. Čekala sam da mi sve objasni, dok mi on ne reče: „Venčaćemo se opet, da i u Srbiji bude zakonski zvanično.” Posle odosmo kod advokata, gde je Jova kuću preveo na mene, blagoslovio me, zadužio i pismeno za negu i izdržavanje do kraja njegovog života.
Morali su mu lekari amputirati nogu, ubrzo nakon toga je preminuo, ali ni Dragicu zdravlje više nije služilo:
– Preživela sam devet operacija, nekoliko puta oba kuka, gde su polucementirani ugrađeni, pa žuči, odstranjen mi je jedan bubreg... Ne znam šta me sve nije strefilo, bojala sam se na početku da se neću probuditi, ali, srećom, godinama su me spasavali vrhunski hirurzi klinike toga vremena u Sremskoj Mitrovici. Hvala im do neba, gde čuli i ne čuli! Međutim, nešto mi je u glavi stalno govorilo da ću bi izlečena – dodaje ona.
Dragoljub Savičin