Rasizam se ponovo rađa: Kako to da Ozil „nije naš“
Debate u Nemačkoj o fudbaleru turskog porekla Mesutu Ozilu koji je žigosan kao glavni krivac zbog neuspeha reprezentacije na potonjem mundijalu, pokret „Životi crnaca su važni” u Sjedinjenim Američkim Državama posle talasa policijskog nasilja nad Afroamerikancima, izjave novoizabranog brazilskog predsednika u naciji za koju se verovalo da je operisana od takvih ideja, bacanje kora od banana po fudbalskim terenima pod noge tamnoputih igrača ili njihovo ostavljanje pa radnim stolovima u kancelarijama za kojima sede „obojeni” - sve uz majmunoliko puštanje krikova i šikaniranje na temu „i šta jedete danas, mačke ili pse?” - sve su to primeri kojih ukazuju da iz dubine društava širom sveta ponovo izbija na videlo ponornica rasizma koji u svojim podzemnim tokovima uvek negde tu, već stotinama godina.
Dugo se verovalo da su takav anticivilizacijski stav i ponašanje otišli u istoriju i da je atmosfera naglašenog rasizma u javnoj sferi iz vremena kolonijalizma stvar prošlosti. Ali dok papa Franja osuđuje ropski rad u 21. veku, koji na nivou incidenta hroničari ipak tu i tamo beleže po nekim manje vidljivim budžacima sveta, ne samo na nivou pojedinačnih slučajeva sve više se širi ideologija rasizma koja je u nacionalsocijalističkoj Hitlerovoj Nemačkoj opravdavala genocid. S njom koketiraju mnoge javne ličnosti i političari iz elite vlasti, loveći u mutnom i „pecajući” podložne. Ipak, njihov prevashodni cilj za sada nije da neposredno iniciraju progone „onih drugih”, nego pre svega da animiraju političku zajednicu i steknu karijerne poene. Pričaju priče o traumatičnoj prošlosti i uljezima koji su uništili idilu i zlatan vek nacije, jer “ti drugi” raspolažu upravo natprirodnim vitalizmom kojem treba stati na put na vreme, a zna se ko je jedino kadar to da uradi. Itd, itd...
Naravno, u tolerantnijim i liberalnijim zapadnim društvima malo ko će se usuditi da zastupa stav o tome kako je jedna grupa ljudi bogomdana da drugu drži u pokornosti i da je ropski iskorišćava ili pak uništava samo zbog boje njene kože, oblika nosa i kovrdžave kose, ali će zato tvrditi, posebno na desnoj strani političkog spektra, da joj za razliku od “tih drugih” po svom poreklu pripada moć koju valja oduzeti onima koji „drugačije mirišu”. Jer ti „drugi” ne samo da su nesposobni da dostignu „naš nivo”, nego i aktivno kuju zaveru pokoravanja naše grupe i celog sveta pride.
Paranoičan stil vladavine „proizvođenjem šokova” kako je to još poodavno opisala Naomi Klajn, politika po obrascu huškanja u potrazi za neprijateljima naroda i izdajnicima, pretpubertetska optika „ili mi ili oni” i „držite lopova”, ili pak „nama neće biti bolje dok drugima na postane gore”, sve to spada u tehnike održavanja rasizma u životu. Ustavi kojih se drži većina zemalja članica Ujedinjenih nacija doduše zabranjuju rasizam, antisemitizam ili govor mržnje, isticanje fašističkih i nacističkih simbola, ali je realnost ipak drugačija. „Kada se ljudima sviđam, u skladu s tim govore i čine uprkos mojoj boji. Ako me ne vole, ističu da to nije zbog boje moje kože„, opisao je 1952. godine teoretičar Franc Fanon na osnovu svog iskustva fenomen rasizma.
Fanon je rođen u bivšoj francuskoj koloniji Martinik i tamo je ponižavan upravo kao crnac, uprkos pravnoj jednakosti na papiru, i to u vreme kada su se poslednje kolonije borile za slobodu. Po Fanonovom modelu kolumnistkinja nemačkog „Cajta” Vanesa Vu navela je da je izvesni Burak počeo da dobija mnogo veće porudžbine kada je promenio ime i postao Bernd, da je izvesni Ismail mnogo duže tražio stan od njegove poznanice Hane, dok policija mnogo češće kontroliše na ulici jednog Paku od Paula. Drugim rečima, prećutno se podrazumeva da su Burak, Ismail ili Paka „strano telo” bez kojeg bi Nemačka bila bolje mesto za život „čistih Nemaca”, ili pak da bi oni mogli biti prihvatljivi jedino ako uzmu identitet Nemaca. A i onda, iz rasističke perspektive, ne baš sasvim...
I poslodavci se često drže sličnih stereotipa prilikom zapošljavanja radne snage. Čak i u jednoj uvek radno-disciplinovanoj Nemačkoj gde se vrednoća i kvalitet posla cene iznad svega, a koja je od 1945. bila podvrgnuta sistematskoj denacifikaciji - kako to da je rasizam uspeo da se održi na rezervnoj kupi uvek spreman da uskoči u igru? Kako to da Ozil ipak „nije naš„? Ili je ovde baš reč o tihoj, ali verovatno najmoćnijoj ideologiji u ljudskoj istoriji koja ponovo iskazuje potencijal da zagluši sve ostale?
Istoričari tvrde da su ljudi još od davnina živeli u različitim grupama unutar širih zajednica, ali da je tek u hrišćanskom srednjem veku u Evropi oblik društvenosti „a la mešana salata” proglašen za opasnost. Hrišćanska religija se nametnula u to doba kao „jedina prava vera”, što je krajem 15. veka u Španiji vodilo pravo u kampanju čišćenja zemlje od Jevreja i muslimana, iako su prethodno hrišćani živeli stotinama godina zajedno s njima. Čak i one Jevreje koji su prihvatili novu veru hrišćani su sumnjičili i ubrzo je pitanje o čistoći vere postalo pitanje o čistoći krvi. Španija, centar moći tog doba i velika osvajačka pomorska sila je sa širenjem svog uticaja počela da širi i ideju da na svetu nema mesta pođednako za sve, i da jednima pripada više nego drugima. Tom idejom su se pravdala surova prisvajanja teritorija, ropski sistem i pljačkanje drugih delova sveta.
I iako je rasističko učenje tek mnogo kasnije uobličeno i razrađivano sve do prve polovine 20. veka, zamisao da Evropljanima pripada privilegija, štaviše moralno pravo, da porobljavaju i „civilizuju niže rase, varvare i primitivce” je na taj način bila ozvaničena. Tu ideju su potom preuzele sve velike evropske sile kao samorazumljivu i krenule u svoje kolonijalne poduhvate s izuzetkom Nemačke koja je kasnila sve do 1930-tih godina.
Doduše, prosvetitelji su još u 18. veku su zahtevali slobodu, jednakost i bratstvo za sve, ali je na njihov pokušaj odgovoreno traganjem za naučnim dokazima o nejednakosti rasa. Tvrdnju da nijedan od tih dokaza nije održiv, kao i da biološki gledano nijedna rasa nije u prednosti u odnosu na druge (ispod kože smo svi krvavi), potisnula je nacionalsocijalsocijalistička propaganda 1930-tih godina, ali i propagande u Francuskoj, Velikoj Britaniji i drugim nacijama pre toga. Rezultat: rasisti su izazvali smrt miliona Jevreja, Roma, Sintija, Afrikanaca (Kongoanaca) i ostalih.
Danas genetička istraživanja potvrđuju da između ljudi s belom kožom i onih tamne puti, ili belih i Azijata - nema značajnih razlika. Ali šta vredi, počev od 1900. pa do 1930-tih i 1940-tih godina se ponovo razmišljalo kao u srednjem veku: drugi, potpuno drugačiji od nas, ugrožavaju nas i treba ih uništiti. Za takav projekat bila je presudna politička volja a ne nekakvi pseudo-objektivni dokazi, i rasizam je odigrao ulogu eksplozivnog punjenja.
Od 1970-tih godina pa do danas, istoričari i sociolozi uočavaju fenomen povratka religije u javnu sferu, još uvek nedovoljno istražen i objašnjen. Izvesno je, pak, da je religija postala politička snaga i značajan pokretač promena, poput onih u Poljskoj 1980-tih, u bivšoj Jugoslaviji 1990-tih, „Arapskog proleća” početkom ove decenije i kasnije.
Pitanje glasi: jesmo li od srednjeg veka naovamo nešto naučili? Jer, od „jedine prave, čiste, naše vere” pa do „jedine prave, čiste, naše rase” često nije potrebno preći - ni taj jedan jedini korak.
Relja Knežević