Film Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić dobio niz nagrada

Hrvatski film je u festivalskom fokusu ovogodišnjeg programa na Paliću, a debi mlade scenaristkinje i rediteljke iz Šibenika, o jednoj šibeničkoj porodici, u fokus postavlja psihološku dramu mlade žene koja ni u surovom porodičnom, ni u poslovnom okruženju, ne može da pronađe sebe, da se pomiri sa drugima. Film neobično realistične atmosfere (iako sniman u gradu na Jadranskom moru, nema ni traga ni glasa od idile), Hana Jušić je pre projekcije najavila kao komediju koja je postala nešto drugo. Time je samo delimično nagovestila osećaj “mučnine” koju film izaziva uverljivim i autentičnim umetničkim sredstvima.

Kako ste vi to zamislili ovako težak film sa socijalnom i psihološkom tematikom kao komediju? Je li taj iskaz u najavi bila ironija ili stvarno imate čudan smisao za humor?

"Valjda zato što je moj život bio toliko grozan, meni ti likovi nisu grozni. Često mi ljudi kažu: “Jao, kakvi likovi”, “Oni su užasni, jadni”, “To je tragedija”, “Mene je film jako potresao”... Meni je drago da ih film potrese, ali ja sam tu obitelj doživjela kao neke negativce, ljude koji su nesretni, ali ljudi koji jedne druge vole, samo ne znaju to nikako drukčije pokazat. Htjela sam da film bude još smješniji. Hm, još smješniji (smeh)! Budući da u Hrvatskoj kad su ljudi iz Dalmacije, automatski je humoristično, na televiziji čim neko progovori dalmatinski odmah počne ha, ha, ha. Tako isto Bosanci... Onda me tijekom snimanja počela hvatati panika da radim još jedan glupi film o Dalmatincima, pa sam malo previše išla zakucavat u ozbiljnost. To kad ljudi kažu koliko ih je potresao užasno mi je drago, ali nije bila moja namjera napravit potresan film, nego crnu komediju kako ljudi jedno drugoga gnjave kad su tako blizu".

Umetnost i umetnici često, ako ne i uvek, patnju imaju za osnovni motiv. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

"Budući da je film uvijek na nekoj razmeđi da nije prava umjetnost, ja nikada ne zamišljam da se bavim umjetnošću. Mene nešto tjera da to radim, jer me zanimaju priče o ljudima. Taj poriv za stvaranjem svijeta i pričanjem priča o tom svijetu je nešto što me veseli, što me drži. Trenutno bih trebala, odnosno htjela bih počet razmišljat na sljedeći film, ali osjećam se užasno prazno, jer nemam neke priče koje će me gonit dalje, da ih u glavi dorađujem, dorađujem, dorađujem. To mi stvara strast, to pričanje priča o nepostojećim ljudima".

U filmu se lako prepoznaju motivi ljubavi, porodice, bez obzira koliko “čudno” bili prikazani, ti momenti su ipak dirljivi. Ali, to vaše primorje više liči na brazilske favele!?

"Šibenik, osim što mi je rodni grad i što sam htjela napraviti tamo ovaj film, oduvijek mi je bio uzbudljiv zbog toga kako izgleda. Mislim da Dalmacija na neki način ima u sebi toliko slojeva, raznih filova, od kojih je najsuludiji posttranzicijski, ta grozota. Šibenik je bio tvornički grad, imao je industriju, ima socijalističke građevine koje su mi super, a tu je i ta renesansa. Htjela sam izokrenut taj stereotip da se Dalmacija uvijek prikazuje u svojoj grandioznosti renesansnih uličica i trgova. Toga mi je više dosta. Mislim da ljudi nemaju osjećaj kakvi su stvarni Dalmatinci, kako ti ljudi žive ostatak godine, ne samo u turističkoj sezoni, u tom malom dijelu koji vide turisti".

Kod vas je u filmu glavni ženski lik. Oni, ili bolje reći one, čest su predmet nove osećajnosti, kako na filmu, tako i u životu. Ili mi se samo čini?

"Određeni broj gledatelja je scenu u kojoj ona ode sa tri tipa shvatio kao silovanje. Ne bih htjela da to iko tako shvaća. U filmu sam htjela pokazat ženski lik koji je, kao prvo, samosvojan: Koliko god ona bila, ne znam ljepšu riječ, sjebana, ona je takva zbog sebe, nije takva zbog muškarca, niti se može izvući iz te situacije tako što će naći nekog muškarca pa postati cjelovita. Htjela sam pokazati baš ženski lik koji ima svoj put. Rijetko kada ženskog lika imamo bez muškog, možda samo kod žena redatelja. Još sam htjela da njena seksualnost proizlazi iz nje. Ona odlazi sa tim tipovima zato što to ona želi napravit. Ona u tom trenu to osjeća. To ne dolazi iz toga da ona to radi zbog njih. Ona ima kontrolu, a ne oni".

Igor Burić